S ograničenjima se ovi Francuzi nikad nisu dobro razumijeli. Manje rječiti bi rekli da ih je oduvijek bilo lakše slušati nego o njima pričati ili pisati.

Eksperimentiranje s raznim zvučnim kolažima, efektnim kulisama i utjecajima koji sežu daleko od onih aktualnih - dapače, od antičkih do futurističkih. Od tradicionalnih orijentalnih do zapadnih urbano elektronskih pejsaža, sve je to zastupljeno kod njih u jednom kaotičnom post-modernom muzičkom konglomeratu. Premda se deklariraju kao dub bend francuske škole, koji je stekao reputaciju izvrsnog live benda, kod njih se isto tako mogu naći trance, ambient, drum'n'bass, ili kao u ovom novom izdanju, dubstep elementi.

Povremeno bi se skulirali i isporučili jednu kompaktniju ploču, kojoj ne bi ostala uskraćena ni ona komercijalna strana, što je bio posebno slučaj s kasnijim izdanjima, a nekad bi pozvali u život pokoju suradnju s kolegama poput Zenzile, Improvisator Dub ili Kaly Live Dub, koji bi njihovu divlju energiju kanalizirali u jednom ili drugom smjeru. Ali to nije slučaj i s "Ekphrön", novim i sedmim po redu samostalnim albumom, s kojim se vraćaju u početne divlje dane. Ono što se u uvodnoj "Basic" čini kao da je riječ o atmosferičnim electro uplivima aromatiziranom, neo-klasičnom i ambijentalnom albumu s gostujućim violončelistom Vincentom Segalom, u nastavku se pak ispostavlja to je to bila samo osnova, kao što joj i sam naziv govori. Tako u "Wahqam Saba" odjednom defiliraju ornamenti orijentalnih napjeva i karakterističnih žičanih melodija, dok u pozadini rešetaju čvrsti electro ritmovi i sintetični dubstep basovi.

Ono prošlo i ono sadašnje kod ove peteročlane skupine egzistira u jednoj zasebnoj dimenziji u kojoj žanrovska, vremenska ili zemljopisna disciplina ne vrijedi ni pišljive bobe. Indijska sitara se javlja u "Raag Step" skupa s naelektriziranim egzotičnim ritmovima, a japanski žičani instrument u "A Fistful Of Yen", prije nego što eksplodira u bujici teških basova. Harmonija i disharmonija odvijaju se neposredno jedna uz drugu. Princip uravnoteženosti Yina i Yanga ovdje biva progutan od goleme digitalne zmije koja pri tome ispušta najčudnije elektronske piskute. Sa "Super Kat" uz fini reggae skank i mnoštvo eho-efekata, ovi Francuzi nas vraćaju u orgijastičke sedamdesete s imitacijom onih tipičnih orgulja, a ljuta, prljava i bolno distorzirana gitara otvara "Until The Last Drop" prije nego se to sve pretvori u eksplozivnu electro/dubstep rokačinu s Shanti D kao gostujućim vokalom. Natruhe industriala kao i sanjivog post-rocka, ispresijecanog samplovima i scratchevima, se naziru u "72' Turned Off".

No ništa što se u ovih ukupno devet trakova odvija nije sigurno i stabilno i nikad se ne zna sto dolazi kao sljedeće - jesu li to duboki basevi i dropovi što izvrću utrobu, ili pak smirenije ambijentalne pasaže s prostranim synthovima i(li) gitarama. Zvuk bubri, vibrira, odskače i udara. Miješaju se stilovi, samplovi i vokali, instrumenti s čistom elektronikom, u prostoru lebdi termin 'avangarda', lijepi glasovi kao što je onaj od Shanti D se smjenjuju s agresivnim rap ekshibicijama gostujućeg Oddatee-a u "Old Mind". "Ekphrön" je album prepun neočekivanih sidekickova i nemoguć je za točnije svrstati, kao što i samo mu ime govori. Na grčkom se naime tako opisuje ono uzvišeno stanje ekstaze kroz muziku, transcendentalna otkačenost od realnosti vanjskog svijeta, kliz kroz zečju rupu ravno u ralje ovog francuskog dub(step) čudovišta: slušati samo na vlastitu odgovornost!