Ima evo već preko deset godina od kako je se ova postava iz Arlingtona, Virginia priključila novom valu američkog roots reggaea i našla se u finom društvu bendova poput Groundation, John Brown's Body, Iration ili Rebelution i Tribal Seeds.

Soldiers of Jah Army ili kraće SOJA vidjeli su svoj cilj u tome da šire pozitivne poruke s dubljim značenjima za razliku od onoga što je se moglo uglavnom čuti u popularnom muzičkom diskurzu. S pločama koje su uslijedile stekli su i određenu internacionalnu reputaciju, gradeći vlastiti prepoznatljiv stil s preko 200 000 prodanih albuma. Međutim, već u intervjuima koji su prethodili ovom novom albumu, dalo je se naslutiti da SOJA planiraju zaokret ka mainstreamu i više radio-friendly formatu. Tako je jednom prilikom suosnivatelj, pjevač i gitarist benda, Jacob Hemphill izjavio da mu ne smeta što većina pjesama na radiju govori o striptizetama ili provodima na Ibizi, ali želi i da takozvana conscious music ima svoje mjesto u eteru.

Ništa loše u tome, ali niti su SOJA izmislili toplu vodu i prvi koji su došli na tu ideju. Puno poznatiji i veći bendovi kao Steel Pulse, Aswad i neki drugi već su kročili tim tragičnim putom, i na posljetku postali trećerazredna verzija samih sebe. Istu sudbinu s novim albumom titlovanim "Amid the Noise and Haste" doživjeli su nažalost i SOJA. Što je se desilo? Unikatni zvuk koji su gradili jedno puno desetljeće je izbačen kroz prozor i oni ovdje sviraju reggae za ljude koji zapravo ne vole reggae, kako je to opisao jedan kolega. U tu su svrhu angažirali producenta po imenu Dwayne 'Supa Dups' Chin Quee, koji je prije surađivao s Rihanom i Brunom Mars... toliko o tome. No, sasvim očekivano, komercijalni uspjeh za sada nije izostao i "Amid the Noise and Haste" kotira visoko na ljestvici Billboarda, što je za jedan reggae bend danas ipak neuobičajena pojava. Sa svim onim komercijalističkim epitetima poput "groundbreaking" i slično.

Sve dobro i fino, samo što ovaj novi album spada više u kategoriju popa s tek većim uplivima reggaea. Ni gostovanje Damiana 'Jr. Gong' Marleya u "Your Song" nije puno pomoglo. Iako je spomenuta pjesma, zajedno s "Driving Faster (ft. Bobby Lee)" i "Talking to Myself",  jedna od boljih od ukupno čak sedamnaest brojeva. Puno bolju, onu pravu i ružnu sliku albuma prikazuje kičasti latino-reggae-pop plesnjak "Like It Used To" s Mala Rodriguez kao gošćom. Indikativni plesni latino motivi, s kojima se valjda željelo što više dodvoriti masovnoj i nezahtjevnoj radio publici mogu se naći i u "Signature" te još nekoliko drugih mjesta. Njihov razvodnjeni reggae, na razočarenje istinskih fanova, potencira Hemphillov sladunjavi pop vokal u najboljoj maniri nekakvog boy benda tipa: ah joj, voli me, ne voli me.

Aranžmani su u skladu s tome prilagođeni mainstream formatu - nemaštoviti, šablonski i podilazeći. Produkcija je zahvaljujući prije navedenom producentu kalibrirana na pop, i to onaj najgori, populistički mainstream škart. No, s pravim reggaeom ovo sve ima sasvim malo zajedničkog i teško je zamisliti kako će SOJA povratiti kredibilitet, koji su s ovim novim albumom definitivno izgubili kod svojih dugogodišnjih i onih istinskih fanova. Više nego žalosno je što članovi ovog benda za ovo sve kažu da nikad nisu bili ponosniji u svojim životima...