Moj prvi susret s Gentleman's Dub Clubom bio je uz EP pod nazivom „Open Your Eyes“. Sjajan je to uradak iz 2012. godine ispunjen dub/dubstep sastojcima u pravom omjeru kroz četiri pjesame i uz tek jednu s reggae primjesama. Baš je takav doživljaj GDC-a bio razlog ogromnog iznenađenja kada sam zadnjeg dana Outlook festivala po prvi put čuo neke pjesme s njihovog prvog albuma koji je nedugo zatim ugledao svjetlo dana. Ono što me u tim pjesmama oduševilo bila je ska-rocksteady-dub kombinacija na pjesmama poput „Feels Like“ i „Too Little Too Late“.

Kombinacija koja se rijetko susreće u današnjem svijetu glazbe, a još sam je manje očekivao kod nekog banda koji je narasao i izrastao uz Outlook festival, u ovim pjesmama dobiva posebnu dimenziju. Posebno veseli ravnopravna zastupljenost ovih žanrova u tim pjesmama. Zamislite samo situaciju gdje vas odličan ska band raspleše i raskače odličnim ska poskočicama uz fenomenalnu puhačku sekciju, a zatim vas, dok skankate s noge na nogu poput pravog rudeboya, nokautira ubojiti bass. Fantastično! Naravno, na albumu GDC ostaje vjeran i svom prijašnjem zvuku, odličnom steppers dubu obogaćenom brass instrumentima i dubstepom. Ukoliko se sjećate njihovog prvog hita, "High Gradea", znat ćete o čemu pričam. Pjesme koje na ovom albumu nastavljaju tu priču su „Riot“, „Give it Away“, „Enough“ i „Forward“. Pažnju na tu dub to dubstep kombinaciju posebno odvlači „Forward“. Ostvaren je gotovo savršen prelazak iz žestokog duba u mračni dubstep uz pratnju trube. Da bi bilo za svakog ponešto, tu je i „London Sunshine“, kombinacija nešto lakšeg duba i rootsa te dosta joj slični romantični lagani dub „Slave“ i „Play This“. Iskorak prema laganijoj i komercijalnijoj bass elektronici GDC su napravili kroz „Please Don't Wait“ i odličnu i izrazito opuštajuću „More Then Words“. Za kraj, tu su i dvije live snimke, „Too Little Too Late“ i „Riot“ kroz koje su Gentleman's Dub Club nastojali prenijeti dio atmosfere sa svojih koncerata. Međutim, atmosferu, koju GDC postiže uz moćan soundsystem te vrhunskog crowd control majstora, Jonathana Scratchleya, nemoguće je prenijeti na CD. Stoga ove dvije trake albuma zapravo ispadaju najslabije točke albuma.

Iako "FOURtyFOUR" nema izrazitog hita, ako ga promatramo kao jednu cjelinu, album je odličan. Ne smije se zaboraviti ni činjenica da je GDC prvenstveno live bend te da živa svirka na velikom i moćnom soundsystemu, uz uigran band i vrhunskog frontmena daju puno više snage ovim pjesmama od onoga što ćete pronaći na CD-u. Međutim, i sam studijski album spada u bolja izdanja 2013. godine te ga se svakako isplati pridodati svojoj kolekciji.