Izvještaj s novog reggae festivala u Herceg Novom započet ću netipično, kako to inače ne radim, naopačke, odnosno s kraja: Roots Revival vam je najiskreniji i najstrastveniji reggae festival koji možete doživjeti. Točka. Izdah, udah. Kad udaljite biznis i promo stranu, organizaciju i logistiku, ogolit će te čitav spektar strasti prema reggae muzici koju su donijeli i dijelili između sebe izvođači, publika i organizatori. Oni koji se i nisu do sada poznavali, brzo su te barijere nadišli, a oni koji su se poznavali su svoja prijateljstva produbili. Ako je slučajno netko na festival i zalutao (u što čisto sumnjam) atmosfera ga je brzo progutala prije nego što je i znao što ga je snašlo. Nema ljepšeg, ali i rijeđeg osjećaja kojeg na festivalima možete doživjeti. Posjetitelja je bilo taman, izvođači su bili tu na dohvat ruke za razgovor, upoznavanje, slikanje... bilo kakvu vrstu razmjene. I ako mene pitate, to je najbitnije što treba znati o prvom Roots Revival Reggae Festivalu, pored neopisivo lijepe lokacije tvrđave Forte Mare u starom dijelu Herceg Novog, koja je dodatno doprinijela da nas muzika, atmosfera i iskrenost raznesu kao da reggae slušamo i otkrivamo po prvi put u svojim životima. No, da ispoštujem formu, u nastavku slijedi pregled izvođača i muzike s tri dana festivala za one koje zanima što je to konkretno festival (novo) donio muzički.

Dan prvi - Ko meta(k)!

Meta & The Cornerstones su mi prošli ispod radara, i to nerado priznajem, naravno, sve do subotnje večeri  kada su zauzeli pozornicu Roots Revival festivala. Prethodno su DJ-evi otvorili festival: moja malenkost uz veliku čast da budem prvi - Mizizi - i potom jedan od domaćina festivala i legenda crnogorske reggae scene - Dadaman - koji je kultni uzvik Earla Gatesheada "Yeah yeah" (o čemu ćemo poslije) prešaltao na naški s "Da da" , pa otud i sjajni nadimak ovom mladom momku koji je teren podmazao roots i rub-a-dub riddimima kao da je sam Count Matchuki glavom i bradom preuzeo kontrole, a svojim plesom i energijom sve pripremio za prvu veliku zvijezdu festivala. I ne, nismo se još vratili na Metu, jer prvo je tu bio Hornsman Coyote, svjetski, a naš, koji je sad već pred popunjenim prostorom tvrđave iznijeo još jedan fenomenalan nastup uz White Squall Soundsystem. I to je uradio uprkos nesretnoj povredi koju je doživio neposredno prije nastupa, a koja ga očito ometala tijekom čitavog nastupa. Nema pak te sile koja bi Kojota zaustavila od jake svirke i tako i bi. Posebno ako uzmemo u obzir da je nakon njega uslijedio koncert koji je meni osobno obilježio festival, a vjerujem i mnogima. Ne mogu reći da sam ikad izgovorio i osjetio ono što sam osjetio kad je Meta izašao na pozornicu, uzeo gitaru u ruke, opalio prvi beat i zapjevao. Marley, Marley, uzviknuo sam ko iz topa, a poslije saznao i da je mnogima to također bila prva asocijacija! Taj dojam se samo rasplamsavao kako je koncert odmicao i nipošto nije kliše, jer se radi o Marleyevskom vibeu i energiji, ali autentičnim za sebe, a ne nekakvim "wannabe" verzijama, daleko bilo i samo da razjasnimo. Bila je to svirka kao s CD-a i energija kojoj niko na tvrđavi nije odolio, ko Meta(k), direktni aperkat u glavu za razbuđivanje. Reggae, soul, afro, hip-hop, reci šta te zanima i oni su to iznijeli. Meta i bend su bili podjednako oduševljeni reakcijom publike... Ostali su poslije koncerta da potvrdimo iz prve ruke ono što se s pozornice moglo osjetiti - da se radi o vrlo skromnim i prizemljenim momcima, uprkos tome što širom Zapada nose status velikih reggae zvijezdi. I zato, prva večer bila je jedna velika erupcija sveopćeg oduševljenja.

Dan drugi - DABuj kao nikad!

Drugi dan prošao je u znaku dabovanja, bilo da pod tim mislim na dub kao žanr ili na skraćenicu srpskog proslavljenog i našeg najvećeg sastava Del Arno Banda. Međutim, krenuo bih prvo od nenadmašnog britanskog DJ-a i legende Earla Gatesheada koji je donio na festival ne samo prve presice jamajkanskih roots singlica, što su pravi rariteti, već i priču iza svake pjesme kojima je razigranoj mladoj publici dao pravi uvod u istinski roots reggae. A publika je s oduševljenjem plesala i čekala svako njegovo karizmatično i moćno "Yeah yeah" koje je nerijetko provlačio kroz svoje govore. Bila je velika čast čuti i vidjeti Earla na bini prije DAB-a, a nakon duba koji su nam donijeli White Squall Soundsystem po prvi put u formi trija, s DJ Gagijem, pjevačicom Nevenom i perkusionistom Kodom. Od Dub Syndicatea, preko O.B.F-a pa sve do Marleya, WS su pružili spektar jakih i provjerenih, maltene školskih dub riddima prepletenih s improvizacijama na bongosima i karakterističnim glasom mlade Nevene. Sve to uz konstantan i odmjeren eho. Biraj "No, no, no" ili "Burning & Looting", šta je bilo bolje, da me pitate, ne bih se mogao odlučiti. I onda, kao šlag na torti... živi bend, devet članova, srpski Burning Spear i najdugovječniji reggae sastav na ovim prostorima. U publici su bili Meta, Aza (o njoj ubrzo) i praktično svi izvođači, uživajući u kompletnom bendu i svirci kojoj rijetko kad mogu prisustvovati, jer takve vrste reggae zanatlija, u takvoj formi, ima sve manje u svijetu (nažalost). DAB je iznijeo svoju jaku standardnu svirku, na krilima mnogobrojne publike (možda i najmnogobrojnije tokom cijelog festivala), s dva bisa i uz Kojota koji je baš kao i prethodne noći imao svoja kratka gostovanja tijekom nastupa glavnih sastava. Nakon svega, stiglo je još razmjena i druženja, a videti kako Meta i Jovan razmjenjuju iskustva i međusobno poštovanje jedan je od onih spomenutih momenata s početka zbog kojih je Roots Revival jedinstven. Da ne zaboravim slučajno i DJ-a Geto Rudija iz Skopja koji je otvorio drugu večer, uz doduše nešto kraći set nego početno najavljen, ali s dovoljno vremena da soul, funky, ska i reggae stilovima razbije led drugog dana festivala.

Dan treći - Snaga je Aza

Razgovarajući s Aza Lineage saznao sam da njeno ime na swahili jeziku znači "snaga" i to je već bilo dovoljno dobro da se opiše njen nastup na trećoj večeri festivala - snažan od snažnijeg, moćniji od moćnijeg, jači od jačeg. Ako je neko i ostao bez snage trećeg dana, riddimi masni i debeli, uz Azino nepobjedivo pjevanje raskomadali su svaki nedostatak snage i napunili nam baterije na samom kraju festivala. Put je bio dug, jer samo dva sata ranije crni oblaci su se nadvili nad tvrđavom i kiša je padala nimalo zanemarivo. Vrećicama su prekrivali opremu, ali i DJ-eve koji nisu odustajali od muzike ni u jednom jedinom trenutku, sa sve gostujućim saksofonistom koji je improvizacijama šarao po dub verzijama. Ruffneck Smille i Leo Nishi iz Saint Rock Sound Systema su naizmenično i entuzijastično održavali pravi originalni roots, tjerajući oblake i kišu basevima Tubbyja i Yabby Youa. I jesu uspjeli u svom zadatku na zadovoljstvo svih, a taman pred nastup Selektora Dede (Who See) koji je zagruvao rub-a-dub ritmovima jačim od bilo kakvih vremenskih neprilika kako bi potvrdio čisto nebo i đuskavo, razmrdano tlo tvrđave za mladu i novu snagu jamajkanske muzike. Aza je to iskoristila maksimalno svojim plesom, glasom, pozdravima pojedincima i svima u publici. Jednom rečju - performansom. Bome bilo je masnoooooo... Zvučnici su se jedva držali, a mi smo osjetili dancehall i rub-a-dub u svom originalnom sound system izdanju, kako i valja, kako se to i radi na Jamajci. Publike je bilo za nijansu manje nego prethodnih dana (dijelom i zbog spomenute kiše), ali su bili nikad bliskiji i bliži soundu kroz koji su prštali "Under Me Sleng Teng", "Rebel Dawtaaz", "Sound System" i druge sound kidalice. Bilo je to zatvaranje prvog Roots Revival festivala iz snova.

Roots Revival je svoje ime i prvo izdanje višestruko opravdao. Muzički, s iskrenošću i ljubavlju prema reggaeu koja uvijek ode u drugi plan kad se festivali zalete i mnogo toga pređe u čist biznis, ali se nadam da će ovaj festival zadržati upravo iskren i lojalan odnos prema muzici i svima koji sudjeluju na festivalu. Usput verujem da će nadomjestiti i nekoliko tehničkih nedostataka koja su razumljiva za prvo izdanje, uključujući toalete i njihov prilaz, zaštitu na pozornici od potencijalne kišice, a ne bi bilo loše ni dovesti kakvu manju kantinu za nešto pripojesti. E, to ima veze s onom biznis stranom, ali ta znanja dolaze vremenom, a organizatori festivala su pokazali više nego veliku želju da ovaj festival preraste u nešto još veće i još moćnije. Reggae ljubitelji koji su propustili ovogodišnje izdanje neka već sada ostave praznu prvu polovinu kolovoza 2023. godine za Herceg Novi, Forte Mare, puno fenomenalne reggae muzike i atmosfere, i najbitnije, puno iskrenosti i ljubavi koja se u festival ulaže i osjeti na svakom koraku.

Korijenje se ponovo širi, ponovo je živo!

Foto: Miloš Samardžić