I tako sam se ja, Rango, ratni izvjestitelj i mirotvorac uputio u rano jutro prema Italiji nabrijan na reggae partijanje. Odredište je (kao i svake godine) One Love World Reggae Festival u kampu Girasole (suncokret) u sjevernoj Italiji. Putovanje je izgledalo ovako: busom do Trsta preko Slovenije (četiri sata), nakon toga uskakanje na vlak za Latisanu (jedan sat - na četvrtoj stanici iskakanje van) i na kraju bus za Lignano do kampa Girasole. Sve u svemu, pet do šest sati putovanja sredstvima javnog prijevoza. Ukupno za put u jednom smjeru 200-injak kuna. Avionska karta do Venecije je definitivno preskupa pa je bus-vlak-bus prihvatljivija varijanta za svačiji džep.

Po dolasku u kamp sam se javio šefu novinara koji se zove Nicola. Nice guy. Voli reggae. Nakon nekoliko sati bezciljnog bauljanja i upijanja atmosfere, konačno sam shvatio da je pravi, debeli hlad u kampu nemoguća misija pa sam šator digao gdje god sam se nalazio u tom trenutku - par sto metara od Main Stagea. Drveće u kampu nažalost nije borovina, nego neka vrsta čempresa, tako da baca minimalnu sjenu (situacija je slična i na velikom bratu Rototomu u Španjolskoj). Hoće reći - raj za svakoga tko nema ništa protiv pustinjskih temperatura između 30 i 35 stupnjeva. Obzirom da je kamp mali, bilo koji dio kampa je u krugu tri minute hoda. Do dućana (izvan kampa) je deset minuta hoda, a do plaže nekih 20-ak. U krugu kampa sa nalazi bazen i preko dana je tamo mjesto za chill uz muziku, cugu i druženje. Mnogi vise u kampu ne radeći ništa (jer su na odmoru). Osim hrane u krutom i plinovitom stanju, bilo kakva akcija je tu svedena na minimum. Radoholičari i slični nemirni likovi su tu u manjini. Chill is taking over.

Što se tiče nabavke potrepština - Afrikaneri nisu najjeftinije rješenje. Zato što su uglavnom uvijek spremni za zaradu na jadnim klincima (koji nemaju izbora). Hoće čovjeku prodati maglu umjesto dima. A kvaliteta magle im je upitna. Zato, tko je iskusan, pričeka malo da nađe nekoga Talijana ili se raspita po štandovima umjesto da nabrzaka kupi nešto skupo, a nekvalitetno. Tak da znate proceduru. Treba naći urođenike.

Što se tiče pozornica i događanja - tu su Main Stage i Live Stage plus Dub-Dancehall Sound System Stage (međusobno udaljeni nekoliko stotina metara). Na Sound System stageu se izvođači izmjenjuju - jedan dan dub style, a drugi dan dancehall style (čudno, zar ne?). U dijelu kampa s najboljim hladom se nalazi dio za djecu s penjalicama koji je odmah uz Spiritual Yard. Tu se svakodnevno događaju yoga, shiatzu masaža i (legendarna) masaža zvukovima gonga. Nakon gongovanja se popodne događaju tu i jamming sessioni s bubnjevima, didgevima, tibetanskim zdjelama i slično. Cool stuff za one koji se ne boje zarokati po nečemu pred ljudima...Ekipa se fino skontala i tu smo fino dizali buku dan za danom. Hvala Bogu, svi briju na JAHmming bez pravila - freestyle.


Štandova je ove godine dovoljno i imaju za svakoga po nešto. Shopping je za freakove najjači obično zadnji dan festivala - kad ekipa izbroji koliko im je ostalo love za potrošiti na drangulije i tričarije. Sve od igle pa do slona (Ganesha na zastavi) imaju.

Hrana? Jedan štand s pizzom kod starog gusara (ekstra fine) plus nekoliko štandova s vegetarijanskom i nevegetarijanskom hranom. Gusar s pizzama je bio pravi izbor jer su drugi bili bezukusni (sorry, ekipa ali šta stoji, stoji). Hrana s karakterom (okusom) je odlika svakog pravog kuhara. A vege hrana ne mora biti bezukusna da bi bila zdrava... You know what I mean? Voda u kampu nije baš pitka (vele) pa je bolje kupovati flaširanu. Tuševa i WC-a nekim čudom ne nedostaje (s obzirom na hrpe ljudi koji se sjate na festival za vikend). Po mojem mišljenju, jedina zamjerka je nedovoljno koševa za smeće. Treba potegnut čovjek dobro da nađe koš. Usprkos tome, sve je dosta čisto i čini se da su Talijani kulturna reggae ekipa. Nisu štakori s Jakuševca.

Okej, toliko za sada... O bendovima, izvođačima i glazbi pročitajte u drugom dijelu reportaže s One Love festivala u Italiji... I love It, man!
Peace to one and all... Shanti.