U drugom dijelu izvještaja s One Love World Reggae Festivala pozabavit ćemo se s glazbom koja se događala za vrijeme uvodnog vikenda (prva tri dana - 21 do 23.7.) na Main Stageu, Live Stageu i Dub-Dancehall Stageu. Pa krenimo...Prvu večer (petak) za uvodni nastup festivala na Mainu angažirani su Big Mountain (USA). Njihova priča počinje davnih 80-ih kada je Joaquin ‘Quino’ McWhinney, Amerikanac španjolskog porijekla pogledao dokumentarac o Bobu Marleyu i Rastafari pokretu. Kao i mnoge druge neuništivi duh našeg Neste Marleya uzeo ga je pod svoje i bend je poletio. Za ime benda su uzeli ime indijanskog rezervata u Arizoni (USA). Prošle su godine izdali album "Perfect Summer", prvi album nakon mnogo godina izdavačke suše koji ih je potjerao na turneju. Dan danas, nakon svih ovih godina roots reggaea i nebrojenih koncerata diljem svijeta, dečki izgledaju spremni i sposobni da pokušaju dići vibe prvog dana festivala od nule, pa koliko ide uvis prema Zionu...Naš frontman Quino izgleda pomalo kao Nesta kad ga zaroka po đitrici i zapleše svoju verziju šamanskog rasta plesa za buđenje vatre u srcu. Neki tvrde da dečki sviraju pop reggae, a ne roots i da su se prodali za lovu. Ali kad ga dečki zasviraju, vibes je tu. I to je jedini kriterij koji odvaja fejkere od pravih rastamana - šamana - JAHmana. Svi su odgovori u vibeu. Vibe ne laže. Ili je irie - ili nije, nema tu nikakve filozofije. Našim roots mariachijima stvarno ništa ne fali. Imaju sound, baš ih briga za kritičare. Od svih silnih polu-hitova koje su odsvirali u sat i pol koncerta ja bih izdvojio "Resistance" i "New Day" (koji je stvarno zanemareno mini remek djelo roots žanra). Jedna me je stvar samo iznenadila - zašto nisu čuvali najveći megahit "Baby I Love Your Wa"y (obrada Peter Framptona) za sam kraj? Nego su nakon bombe odsvirali još nekoliko pjesama - what’s the deal here? Da se mene pita - ja bi odrokao bombu i otišao na vrhuncu - da ljudi ostanu željni još bombi. I da se slijedeće večeri više trude čagati umjesto da gledaju koncert kao televiziju (svi znamo da takvih slučajeva ima svuda i svi znamo da statični likovi nikada neće skužiti bit reggaea koji se otkriva u plesu). Sve u svemu, sunshine roots reggae Big Mountain benda je uspješno digao festival iz mrtvila i pogurao naš reggae vlak starog poglavice Boba prema cilju - mount Zionu.

Nakon njih na pozornicu se popeo francuski bend Dub Inc. čiji se eklektični reggae-ska-dancehall-dub stil čini se sviđa Talijanima. Mene su osobno ostavili mlakim jer je nešto čarobno i duhovno nedostajalo u njihovom nastupu. Jednostavno nisam baš veliki obožavatelj. Za dancehall dio večeri su se pobrinuli resident selektori iz Northern Lightsa.

Druga večer festivala bila je u znaku legende po imenu Max Romeo. Max je uletio zapravo neplanirano da pomogne popuniti rupu koju su ostavili Israel Vibration koji su iznenada naglo otkazali svoj nesuđeni subotnji nastup.I svi znamo da je štićenik Lee Perryja odradio posao kak spada. Kad se Maxie pojavi, svi drugi izvođači postaju druga rupa na svirali. Dedica s ekstra dugačkim dreadovima i sijedom kosom podsjeća na Djeda Mraza koji dolazi s poklonima za djecu kroz dimnjak napravljen od bonga. Prvi poklon večeri je bila uvodna kompozicija iz Black Ark faze koju svi znaju - "One Step Forward" i bilo je jasno da se Maxie ne šali. Ima deda dovoljno asova u rukavu za izvući po potrebi. Nešto se čarobno događalo za vrijeme pjesme "A Little Time For JAH", dok je "Melt Away" rastopila sve živo i neživo u krugu od nekoliko kilometara. "Uptown Babies Don’t Cry" je Maxu očito vrlo draga jer ju svira svuda i čuje se ta njegova ljubav. Ipak je Max iz Scratcheve Madman škole misticizma. Ima znanje o reggaeu u malom prstu. Čovjek je utjelovljenje roots reggae glazbe.
Razvaljotka su bile i "Everyone Ought to Know" (Rasta nyahbinghi himna), "Public Enemy Number One" i "War Ina Babylon". Normalno da je najveća bomba i istovremeno najveći Maxov hit bila pjesma "I Chase The devil". Pjesma je supernova koja eksplodira gdje god se izvodi uživo. Santa Maxie je tako još jednom strpao opakog u svemirski brod i poslao ga u svemir. Daleko od dječice. Bravo legendo! Triput hura za Maxa!!!

Sporednu ulogu u filmu te večeri su odradili tate mate ska glazbe The Skatalites, koji već više od 50 godina rade to što rade (barem onaj jedini originalni član) - sviraju originalni ska iz vremena Duke Reida i njegovog Treasure Isle studija (preteče Studija 1). Klasični ritmovi iz 60-ih koje svi znamo redaju se jedan za drugim. Glazbenici su izvrsni, publika je luda. Kao i Španjolci i Talijani vole ska. Tjera ih na čagicu. Dobro su zagrijali ekipu za Maxa. Na dancehallu te večeri je rokao Sentinel Sound iz Njemačke. I tako prođe i subota...

Pošto se za vikend na festival sjati hrpetina ljudi da uživa u reggae zvucima normalno je da je i popis izvođača potrebno tome prilagoditi. Tako su se kao kruna prvog vikenda One Love festivala u nedjalju na binu popeli New York Ska Jazz Ensemble (USA) i počeli udarati svoju kombinaciju ska i jazza. Jazz element u bendu se najviše primijetio na zvucima puhačke sekcije koja ga stvarno zna zabrijati solaže. Sve je u brzom ritmu bez puno mudrovanja. Classic riddims se redaju jedan za drugim. I ekipa je na nogama. Ska ska ska ska ska do prekosutra. Nakon veselih NewYorčana na binu su se popeli Arawak & Forelock, mladi Talijani koji su na sceni zadnjih nekoliko godina u Italiji okupili poprilično sljedbeništvo. Ljudi ih vole, ali mene baš nisu previše impresiorirali jer sam jedva čekao zvijezdu večeri.
Reggae superstar i zaštitnik rootsa, glavom i bradom ‘The Messenger’ Luciano ovaj put se za koncert okružio s većinom bijelim muzičarima. Koji su cijelo ljeto vježbali riddime za koncert i ide im tamburanje prilično dobro. Kontaju i vole roots. Čuje se to i u zvuku.
Česta je pojava u reggaeu da na koncertu uživo bend prvo odsvira medley od pet do šest riddima, ali od svakog riddima samo po nekoliko sekundi. To je popularno kao neka vrsta uvoda u kojem ekipa vidi što ih čeka kasnije. I funkcionira. Cool fora. Tkogod se prvi toga sjetio, svaka mu čast. Nakon tog tradicionalnog uvoda na scenu izlijeće the Man HIMself, Luciano, spreman i nabrijan na fešticu. Nosi generalsku uniformu i štap da pokaže svojim kritičarima tko je Šef. Ne srami se čovjek ni na koljena s molitvom za dječicu. Nastup je otvorio s "Give Praise (to RASTafari)", jednom od njegovih omiljenih pjesama. I zna (kao i Max Romeo) da je za prvu stvar na koncertu potrebna bombica da pogura ostale pjesme u područje psihodelije i neobjašnjivog. Naš se Luciano dobro oporavio od prošlogodišnjeg gubitka sina zbog kojeg je morao otkazati turneju. Da još i dan danas ima munju u čizmama, svi su se na festivalu mogli uvjeriti uživo. A ni štap mu nije u ruci za badava. Sve negativne badvibere je sposoban dovesti u red. Kad krene čagati, vampirčine se ne osjećaju dobro. Od najuspješnijih pjesama koje su odrokali i odrolali treba izdvojiti "Never Give Up My Pride", "Sweep Over My Soul", "For The Leaders" i "It’s Me Again JAH" (duhovni vrhunac). Za najjaču pjesmu iz njegove moćne selekcije svakako treba izdvojiti pjesmu "The Messenger" - koja funkcionira savršeno u koncertnoj izvedbi. Još je jednom Luciano ljudima pokazao i dokazao tko je kralj roots reggaea. Pa tko zna, zna. Tko ima uši, neka čuje....

Nakon koncerata na Mainu ekipa se seli u Dub-Dancehall šator gdje ih čeka s gostima Forelockom i braćom blizancima iz Mellow Mooda. Kažem vam ljudi - da nam je takav dub uvijek i svuda bilo bi super. Stvarno Paolo ima nešto posebno, neku čaroliju u prstima kad okreće te potenciometre i pritišće gumbe na mikseti. Čovjek je budućnost duba. Nemam riječi dovoljno dobre da ga nahvalim.  Znači, to je bio kraj prvog vikenda festivala. Inače, festival je trajao sve do nedjelje 30. srpnja. U pitanju su dva bomba vikenda i chill out zona četiri dana između. I nekoliko završnih riječi za kraj izvještaja - tko voli roots reggae na Main stageu, hrpu obitelji, djece i pasa plus chillout atmosferu bez žurbe - One Love World Reggae Festival je raj za vas!  Vidimo se slijedeće godine. Peace.

Foto: Nicola Nex Gemignani