Krenula sam pisat klasičan osvrt na koncert koji se održao sinoć, 25. ožujka u Maloj dvorani Doma sportova, no ubrzo sam odustala jer ovo jučer je bio sve samo ne klasičan koncert. Kawasaki 3P je bend kojeg volim još iz srednjoškolskih dana, točnije simpatije su počele tamo negdje 2010.-e godine kada sam ih prvi puta čula live na Skaville festivalu na Krku i s obzirom na genijalnu atmosferu koju uvijek naprave na koncertima, malo sam se začudila kada se koncert u Domu sportova krenuo najavljivat kao prvi njihov "veeeliki i samostalni" koncert. Bila sam uvjerena da su oni tako nešto već imali, ali sam ja propustila. Međutim, promotori su odradili dobar posao prilikom najavljivanja koncerta, a sam bend je, po mom mišljenju, zaslužan štoje parter bio krcat, a tribine gotovo u potpunosti popunjene. Malo sam kasnila na početak koncerta jer sam bila uvjerena da će sve kasnit, no sve je počelo točno po planu stoga sam tek na pjesmi "Mupov-ska" ušla na koncert i dok su pjevali „Ulazim u teren, skidam se do gola“, našla sam svoju poziciju na 'terenu'.. Nakon nekoliko pjesama, "Indijanac Vi Gata Om" i "Feget" koncert je prestao biti 'samo' koncert i postao pravi show-program za sve posjetitelje! Dakle, kako točno opisati što se događalo ostatak koncerta? Nemam pojma! Bend je počeo svirati svima prepoznatljivu pjesmu "Anđelko", a na pozornicu su se popele vrlo šarmantne i izazovne plesačice burleske, a iza svih njih se na platnu pojavio Mario Kovač, plešući u ritmu glazbe s peglom u ruci. Ako sam dobro shvatila, sve što se na platnu odvijalo tijekom čitavog koncerta je zapravo bio live prijenos onoga što se događalo iza pozornice jer je u jednom trenutku trubač Demirel Pašalić sišao s bine i ubrzo se pojavio na platnu, a plesačice i Mario Kovač su za svaku pjesmu imali poseban koreografirani performans kojeg su izvodili na platnu. Probala sam naći neku možda dublju i skriveniju poruku svega toga, no došla sam do zaključka da skrivenih namjera nema. Mislim da je Kawasaki 3P bend kojem je primarna namjera zabaviti publiku, što su definitivno postigli. Ipak, možda je fora s velikim balonima koje su bacili u publiku bila nepotrebno odvlačenje pažnje s koncerta i glazbe, ali publika je i na njih odlično reagirala stoga su ispunili ulogu zabavljanja ljudi. Bend je krenuo brzo i žestoko uzlaznom putanjom do kulminacije koncerta pa nije ni čudno da je publika na hitove poput "Kak' si?-Pa tak" i "Idu Bugari" podivljala od sreće i euforije. Možda se to najbolje moglo osjetiti prilikom izvođenja pjesme "Mate Parlov" kada je publika u jedan glas pjevala pjesmu s bendom. Ubrzo nakon nekoliko odsviranih pjesama bez nekih većih iznenađenja, opet se razbio tok koncerta te je mikrofon u ruke primio Igor Pavlica, inače trubač benda, koji je otpjevao na francuskom pjesmu "Šatro" s posljednjeg albuma Kawasaki 3P-a. 

Konačno je na pozornicu došao najavljeni Međimurski orkestar. Izveli su pjesmu "Puta Madre", a ubrzo su uslijedili i ostali veliki hitovi benda poput "Antonija" i "Snifo sam glu". To je tako, kada postanete veliki sastav, onda je neizostavan dio koncerta odsvirati hitove koje cijela publika zna i to po mogućnosti na kraju dok su svi posjetitelji u najvećem deliriju. Stoga nije ni čudno da je publika bend pozivala na bis sa skandiranjem pjesme Malo vas je (p*čkice). Taman kad sam pomislila da neće odsvirati meni jednu od dražih pjesama "Sob", dečki ni ovaj put nisu razočarali i baš mi je drago da su ovu pjesmu ostavili za kraj koncerta. Naravno, posljednja pjesma, nakon bisa je bila očekivano "Ni da ni ne". Ipak, taj defekt modernog doba i želje da sve pošto poto snimimo na svoje glupo-pametne telefone me malo prilikom ove pjesme uzrujao jer je na toj zadnjoj pjesmi dio publike ludovao, a dobar dio je držao mobitele u rukama, umjesto da se još do kraja izdivlja na koncertu. No, bez obzira na to, bendu su se pridružili svi gosti na pozornici i dugoočekivani Mario Kovač koji je s platna 'sišao' na pozornicu i pozdravio publiku. Zaključak svega je da bi Kawasaki 3P zbilja mogao mnogim bendovima udijeliti savjet kako napraviti dobar i zabavan koncert. Dinamika koncerta je, po mojem mišljenju, izuzetno bitan dio cjelokupnog dojma, a jučerašnji koncert je s odličnim gradiranjem atmosfere uspio postići da doslovno nemate kad otići na wc ili po pivu jer želite biti na svakoj pjesmi na koncertu. Velika pohvala ide i organizaciji te ton majstoru Tomislavu Zubaku i ostatku tima na odličnom soundu koncerta. Za kraj bih htjela još istaknuti da sam baš nedavno 'naletila' na članak o Kawasaki 3P-u iz 2009. godine s portala Nacional u kojemu autorica kaže: „Iako Kawasaki 3P možda nikad neće nastupiti na stadionu ili u zagrebačkoj Areni (…)“. Mislim da se nakon jučerašnjeg koncerta više ne bi kladila oko ovakve izjave jer je bend dokazao da mu je i Mala dvorana Doma sportova uistinu 'mala' stoga tko zna!? Možda ćemo ih za nekoliko godina zbilja gledati u Areni. I iskreno, to bi me jako veselilo.

Fotogalerija: Manuel Perlić