Nakon akutične svirke Gustafa u Zagrebu, dan kasnije ulovili smo Edija Maružina na nekad legendarnom Radiju 101 i malo popričali o viđenju reggaea iz gustafskog kuta, o konoplji kao draču, kako preživjeti na sceni 35 godina ...
Reggae hr: Svirate već 35 godina. Moram priznat da mi je malo neugodno jer je vaš bend stariji od mene. Koji je recept za opstanak benda?
Edi (Gustafi): O tome sam pričao dosta ovih dana. Znači, biti lud i uporan! Samo to! Da budeš dovoljno uporan, a moraš biti i dovoljno lud da bi bio uporan jer je postojalo više od nekoliko stotina razloga da prekinemo sa sviranjem i objesimo gitare o klin, ali nešto ne da mira. Imam 60 godina, imam zbilja odličan i sređen život, uživam na selu sa svojim životinjama i njivom, ponekad mi se čini da mi ništa ne treba, situiran sam i egzistencijalno obezbijeđen. Pa i kad se pitam što meni ovo treba, da bih trebao stati, odmah znam da to neću nikad napravit. To je jače od mene, jedna vrsta droge koja ne popušta.
Reggae hr: Nekako kroz cijelu vašu karijeru blago koketirate sa ska izričajem, zašto?
Edi (Gustafi): Ne bi ja baš rekao blago, možda s reggaeom malo blaže. Pazi, to su moje stare ljubavi, tamo '74., '75. slušao sam Peter Tosha i Bob Marleya, reggae je oduvijek u mom srcu, žao mi je što se ne mogu više bavit reggaeom no ne možeš se sa svime bavit. Kada me netko pita da opišem svoju muziku, ja mu kažem da je to jedan konglomerat svega ča sam u životu slušao. Ne mogu svirat samo reggae, iako mi dođe da napravim samo reggae album, ali ubrzo se umiješale sve one druge stvari koje volim tako da ne mogu se stilski opredijelit samo za reggae ili samo blues. Na svakom našem albumu uvijek se nalazila barem jedna pjesma koja je više ili manje reggae kojeg ja volim i na neki način nosim u sebi. Uđem u neke faze gdje sve stvari sviramo kao reggae, primjerice „Brkicu“ odnosno, reggae „Brkicu“.
Reggae hr: Morat ćemo onda organizirat samo reggae koncert Gustafa.
Edi (Gustafi): Da je to tako jednostavno, mi bi se zbilja odlučivali na takve pothvate. Koncert jedan u trajanju od sat i pol vremena (možemo izvaditi one pjesme koje su same po sebi djelomično reggae) je popriličan posao. Nije to samo, ajmo svirat reggae, treba pjesme obrađivat i izaranžirat ...
Reggae hr: Ali to je novi izazov!
Edi (Gustafi): Sigurno bi to bilo zanimljivo! Kada bi našli sponzora koji bi nam pokrio troškove da jednu cijelu godinu sviramo reggae naokolo, svakako bi na to pristao. Ali na kraju krajeva, gdje god dođemo na svirku, možemo mi htjeti što god želimo publika uvijek na kraju želi „Brkicu“, „Katarinu“... Tako da je teško pobjeć od nekih stvari samo tako. Ali bi svakako volio... Da skrenem s reggaea na blues – kad Siniša (op.a. Bizović (Spona)) radi te svoje Blues Challenge uvijek kažem – časna riječ da ću se prijavit s tih desetak pjesama bluesa pa ću ih još malo doradit... No, treba imati vremena za to, a nemam ja ni ekipu oko sebe koja je to voljna radit. Mi smo imali probu sad prije Akustike u Rockmarku, a prije toga otprilike godinu dana ranije. Mi smo ekipa koja je disperzirana, raspršena... Imam ljude koji dolaze iz Zagreba, Karlovca, Kraljevice, Trsta, Rovinja, Lovrana i to nije lako okupit. Nije to mnogoljudan bend iz mog sela, to je praktički iz cijele Hrvatske skoro. Bilo bi to puno lakše kada bi za to postojale financijske mogućnosti, da se svima plati dolazak, da im daš neku dnevnicu jer sve probe zapravo besplatno odrađujemo jer smo financirani samo od koncerata. To je sve njihovo ulaganje. Samo iz Rijeke doći u Maružine je cca 200 kuna, ispada da je to malo, no kada ih moraš dati iz vlastitog džepa, onda ispadne da ipak to nije tako malo. U tom kontekstu nam je malo teže.
Reggae hr: Lijepo ste povezali karipsku muziku s istarskim izričajem odnosno plesom, a pritom najviše mislim na „THC Balun“. Kako je došlo do toga?
Edi (Gustafi): To je ta cumbia koja mene izrazito privlači, slušam cumbiju od meksičke do čileanske i dugo me poput reggaea privlači da napravim jedan potpuno cumbia album, čak sam ga i započeo radit. Na kraju krajeva naš novi singl „Za ljubav se ne moli“ ima cumbije, isto koketiramo s cumbijom. A cumbija se baš jako dobro potrefila s ritmom našeg baluna (op.a. istarskim plesom) baš na moje zadovoljstvo . A i kompaktibilnost tih dvaju ritmova omogućila je lakoću stvaranja pjesme.
Reggae hr: THC se veže uz konoplju. Što misliš zašto se cijela fama digla oko te konoplje koja je, ruku na srce, najobičniji drač koji raste iz zemlje?
Edi (Gustafi): Šta ja znam, ako ću ići duboko analizirat, izgubit ćemo dosta vremena. Mislim da se oko te konoplje zaista stvorila bespotrebna fama. Prvo je bespotrebno zabranjivana, a sad se stvorila halabuka oko toga i neki grade političke programe na bazi konoplje, što je smiješno. Možemo zasadit cijelu Hrvatsku konopljom, ali budimo realni, nema kruha baš previše od toga. Po mom mišljenju, to je odavno već trebalo biti riješeno, po cijelom svijetu je već davno legalizirana pa sad ne bi imali toliko halabuke ni priče o tome. Indijska konoplja po meni nije ništa više opasnija od alkohola, upravo suprotno, manje je opasna.
Reggae hr: Na što te asocira reggae?
Edi (Gustafi): Reggae je meni jedan iznimno blizak obrazac koji nosi svoju toplinu i taj svoj ritam koji je magičan i hipnotičan. Zbilja volim reggae, a najviše što mogu reći je da me asocira na toplinu.
Reggae hr: Pred nama je jedanaesti album Gustafa „Maneštra“, možemo li na njemu očekivati reggae?
Edi (Gustafi): Ovaj put mi je reggae pobjegao, obzirom da ima samo deset pjesama na albumu ... „THC Balun“ je cumbia, za „Ljubav se ne moli“ ima mali, mali moment reggaea, ali nema konkretno reggae pjesme. Više se naći bluesa/ transbluesa. Što definitivno ne znači da sam ja odustao od reggaea, to je u mom srcu! U svakom slučaju bi volio da imamo više vremena i mogućnosti da učinimo jedan reggae koncert, da sat i pol bude sve usporeno!
No bit će tu još reggaea, ostalo je meni dosta materijala, još sa „Chupachabre“ stvari, s „Kanibalkanske“ mi je ostala trilogija koja se zove „Marino“ – tri pjesme o seoskom momku koji se zove Marino koji je prvi počeo pušiti travu u selu i nitko nije znao što se zbiva jedino su njega vidjeli nasmijanog i sretnog. I sve te tri pjesme su u stvari bile reggae. Nažalost, nisam ih uspio zgotoviti po mom guštu, ostale su mi kao za slijedeći album, ali kad imam tu prokletu naviku da se ne vraćam na stare stvari, samo naprijed idem, stalno novo želim. U ovom trenutku, garantirano imam barem 30-ak pjesama dosta sređenih u kojima sigurno ima dosta reggae trenutaka. Samo od njih mogu složit album. Ali bez obzira na te pjesme, sasvim sigurno je da u predstojećm periodu mora reggae doći kod mene na repertoar jer je reggae jedna od influenca koja je na mene djelovala. Naravno, uz blues i country, istinski rock i sve su to komponente koje su mi jednako bitne. One su dolazile prije, dolazit će i dalje.
Foto: muzika.hr/akustika