Iako ovaj jamajkanski DJ dijeli prezime s legendarnim komičarom, radnja pjesama njegovog novog albuma sve je drugo nego smiješna. 'World is in a mess, I try I try to do my best' - konstatira se zabrinuto u "World Leaders". Ricky Chaplin, premda već aktivan od ranih osamdesetih, bratić je puno poznatijeg ragga i dancehall DJ-a Charlie Chaplina. Ovdje se, međutim, sve radi o umjetničkim imenima, budući da je rečenom Charlieu pravo ime Richard Patrick Bennet. U osamdesetim je, naime, bilo uobičajeno da si DJ-i daju nadimke po popularnim TV i kino zvijezdama. Uzmimo samo kao primjer, recimo, još jednog DJ-a, Roberta Brammera AKA Clint Eastwooda.

Sve je to bilo dio tipično jamajkanskog pristupa pop kulturi, s kojom su se, isto kao u dubu, na inovativan način poigravali, miksali je i izvrtali. Dijelom kao parodiranje takozvanog Prvom svijeta, ali i pokazujući time da svojom jamajkanskom muzikom, iako iz siromašnog Trećeg svijeta, velikim dijelom utječu na tu istu pop kulturu. Što je također jedan fenomen za sebe. Ali bilo kako bilo, za svoj novi album "Chap Dem Chaplin" Ricky Chaplin je okupio zaista impresivnu grupicu gostiju. Na prije spomenutoj "World Leaders" to je Echo Minott. Nadalje, tu su Prince Alla u "Jah Love", Kiddus I u "Sufferation", te Big Youth u "Time to Unite" na cuss cuss riddimu. A na odličnom driffter riddimu izgrađenoj "My Sound" društvo mu pravi Patrick Andy. Dok je pjevač legendarnih Maytones, Vernon Buckley zastupljen u "Straight to the Top" i "A Nuh Bed Roses".

U ukupno deset pjesama nalazi se dakle zavidni repertoar vrhunskih vokalista, a čvrsti i ozbiljni roots reggae aranžmani Uniteam Allstarsa u kombinaciji s Rickyevim DJ akrobacijama kompletiraju ovaj album u snažnu opservaciju trenutnih svjetskih događanja kroz prizmu Rastafaria. Akutno osiromašenje, kako materijalno tako i ono duhovno, sve većih narodnih masa na račun odabrane manjine ("Slave Master"), te ratovi s potencijalom za široke razmjere na Bliskom istoku, čine Svijet u kome živimo više no možda ikad nasušno potrebitim upravo za miroljubivom i zdravorazumnom porukom Rastafaria. Muzičke podloge su u skladu s tim vrlo odlučne i direktne. Bubnjevi u "Sufferation" i "A Nuh Bed Roses", koju izvorno potpisuje rečeni Vernon Buckley, udaraju poput bičeva, dok u uvodnoj "Shalom Salam" se iz svih glasnih žica poziva na pomirbu Palestinaca i Izraelaca. Bas linije se kotrljaju poput gusjenica, a duhači kao da simboliziraju posljednju sirenu upozorenja za preokret dok nije kasno. Riječ "dread", tako često upotrebljavana u reggae diskurzu ovdje poprima, kako u tekstualnom tako i muzičkom smislu, apokaliptične proporcije, što naglašavaju i tri izvrsna završna duba u režiji producenta Manu Geniusa iz Dubshelter Recordings. Sve u svrhu upozorenja i poziva na obraćanje. Ne ostaje nam ništa drugo nego da se i sami oglasimo: Chap dem Chaplin!