Priča o ovom kultnom jamajkanskom sastavu je neki način priča o samom reggaeu. Formirani u drugoj polovici šezdesetih, periodu u kome se reggae polako počeo profilirati kao muzički stil, nedvojbeni vrhunac svoje već preko četrdeset godina duge i živopisne karijere, doživjeli su prije svega tijekom sedamdesetih i u ranim osamdesetim. Tu su imali svoje najveće albume poput "Trenchtown Mix Up" (1978.) i "Proverbial Reggae" (1979.) izdane pod pokroviteljstvom Virgin Recordsa, da bi s izlaskom vrlo lošeg "Gladiators" iz 1980. godine otpočeo njihov lagani pad izgubivši potporu rečene prestižne izdavačke kuće, usporedno s ulaskom novih tehnologija i nastupanjem podžanra ragga, a potom i dancehalla, na pozornicu jamajkanske muzike, koji su postepeno smijenili s prijestolja klasični roots reggae.

No, i u osamdesetim The Gladiators su usprkos novim strujama nastavili snimati albume u svom tipičnom roots stilu, a koncem desetljeća dotadašnji basist i pjevač Clinton Fearon napušta grupu i ostavlja Alberta Griffithsa i Gallimorea Sutherlanda kao jedine preostale originalne članove postave. Ali The Gladiators kao grupa nastavlja svoju egzistenciju, iako ne s istom produktivnošću kao prije. Za razliku od plodnih osamdesetih gdje su objavili čak jedanaest albuma, u devedesetim to su samo tri. Međutim s renesansom roots reggaea u dvijetisućitim završavaju sušne godine za Gladiatorse. Sada, u krnjem sastavu, za njih dolazi novi preporod i bivaju ponovno otkriveni kao rijetki preostali zastupnici izvornog reggaea iz "zlatne ere". Interes za njima ponovno raste, što potvrđuje i naziv njihovog 2000. godine izašlog live albuma "Sold Out", a 2006. uslijedila je i uspješna europska turneja, koja je okrunjena također jednim uživo snimljenim albumom ("Live in Paris").

U međuvremenu osnivač benda Albert Griffiths se radi bolesti oprašta od aktivnog sudjelovanja i prepušta dvojici svojih sinova, Alanu i Anthonyu da preuzmu njegovo mjesto pjevača i gitariste skupa s Gallimoreom Sutherlandom. Ta nova era za grupu nastaje nakon albuma simboličnog naziva "Fathers and Sons" 2006. godine, a nakon albuma "Continuation" iz 2009., ponovno se javljaju s novim izdanjem na kome se kao pjevač pojavljuje nećak izvornog člana Davida Webbera, Andrew Brown AKA Droop Lion. Možda je upravo činjenica da je još kao dječak izgubio majku u uličnoj pucnjavi predodredila ovog talentiranog mladog pjevača da se okrene onoj spiritualnoj strani reggaea, stav koji se očitovao i u njegovom prvom zapaženijem singlu "Freeway".

Ipak, "Back On Tracks", produciran od strane dvojca Clive Hunta i Cabel Stephensona, nije album u pravom smislu, to jest na njemu nema novih materijala, već se radi o reinterpretaciji starijih hitova, dragulja iz velike riznice ovo benda, koji ovim putem s ukupno četrnaest pjesama remizira svoju dugačku karijeru. Iako se čini da posljednje dvije stvari: "My Rights" i instrumental "Lion Roars" nisu sastavni dio njihove službene diskografije (?). Bilo kako bilo, popuniti prazninu što ju je spomenuti bivši pjevač Clinton Fearon, koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti benda, nije bio zasigurno nimalo lagan zadatak, ali ga je Droop Lion ipak majstorski odradio. Prvenstveno zahvaljujući samoj konfiguraciji njegova glasa, koji je u istoj ligi kao i Fearonov. Njegov lagano hrapavi, ali istovremeno i baršunasti, te izuzetno melodični vokal savršeno se uklapa u lepršavu harmoniju zvuka, tipičnu za Gladiatorse.

Najsnažniji momenti na albumu su pak oni u kojima se probija unikatna melodioznost i mistična lirika Gladiatorsa, napajana iz biblijskih pasaža i raznih simboličnih uspoređenja, a koja ide u skladu sa sirovom glasovnom bojom njihovog gostujućeg pjevača. "Belly Full", tako, ima odličan, dinamičan ritam s nježnim duhačkim akcentima. Dok uvodnom "Bongo Red" dominira fina repetitivna gitara i tegleća linija basa. "Jah Works" krasi atmosferična pratnja keyboarda, a gore spomenuta zadnja dva broja "My Rights" i "Lion Roars" egzotična i blaga melodica, te Nyabinghi perkusije. Dočim se više živahniji mid-tempo aranžmani u "Ghetto Life", "Naturality" (sa svojim otrcanim 'na na na') i "Hello Carol" doimaju tanki i nemaštoviti. Ali čak i pored nekolicine slabijih brojeva, koji su ovdje u zanemarivo maloj količini, "Back On Tracks" spretno navigira kroz više od četiri desetljeća prošlosti ovog benda, iako danas u podmlađenoj postavi, počevši još od Studio One perioda, naglašujući neke od najblistavijih momenata u njihovoj karijeri, a s novim pjevačem te su stvari dobile novi život. Idealno za upoznavanje s Gladiatorsima i njihovim muzičkim opusom, kojemu se još uvijek ne nazire kraj.