'To blessed to be stressed' - ovaj odlomak iz teksta pjesme "De-Stress" ispostavlja se kao lajtmotiv ne samo čitavog novog albuma, već i cijele američke new-roots scene, čiji istaknuti pripadnici su i ovi dečki iz kalifornijske Santa Barbare.

Oni nisu gladni niti su obespravljeni, žive u jednom od najljepših predjela S.A.D.-a, ali njihova se borba sastoji iz otpora nasuprot pošastima modernog života poput spomenutog stresa, brzine, međuljudskog zahladnjenja, emotivne otuđenosti i izmještenosti. Ima tu već nekoliko godina od kako su ovi slobodoljubljivi beach boys, protivno stereotipima da ih zanimaju samo surfanje i sljedeća pop-punk fešta, otkrili svoju ljubav prema (roots) reggaeu. Od tada su bendovi poput Iration, The Green, Stick Figure ili upravo Rebelution nezaobilazni ako se priča o američkom reggaeu.

Cijeli taj pokret i popularnost ovih bendova izrasli su na fundamentima manjih festivala i nastupa uživo po klubovima, što je djelovalo formativno i na njihov zvuk; što manje digitalnog i prekomjerne produkcije, a što više žive svirke. 'Nothing like roots reggae music!' - priznaju oni tako u sjajnoj odi "Roots Reggae Music", s kojom je pjevač i gitarist benda Eric Rachmany i veliki fan Black Uhuru valjda ostvario san pozvavši slavnog Don Carlosa, bivšeg člana ovog svojevremeno planetarno poznatog benda, da mu se pridruži na mikrofonu. Utjecaji Black Uhura jako su zastupljeni i u samoj muzici Rebelutiona. Snažne i vrlo melodične bas linije, pojačane zaraznim ritmovima je ono što ovi dečki iz Kalifornije mogu garantirati, a u završnoj i predobroj "Invasion" Rachmany je i po vokalizaciji otišao tragom Don Carlosovog tipičnog twang-vokala.

Ali ono što je njima i gore navedenim bendovima zajedničko, je da su išli svojim putem, to jest, u simbiozu rocka i reggaea. Stoga ne treba začuditi ako se, kao u uvodnoj i naslovnoj "Count Me In" zapitate: Radi li se ovdje uopće o reggae albumu? Lepršave gitarske dionice s pop štihom, te letimične duhačke gradacije govore više jezikom popa i soft-rocka već reggaea. Isti slučaj je i s "Lost In Dreams", koju otvara lagano distorzirana gitara, a melodična gitarska linija ostaje dominantna tijekom cijelog broja. Međutim, lagani tonovi i harmonične melodije, te mjestimično adolescentni tekstovi, vode i do uopće nezanimljivih pop-reggae baladica kao što je "Notice Me" i "Counterfeit Love". I to je jedna strana Rebelutiona, koji si povremeno, ili prečesto, ljepljivom patetikom i nemaštovitim aranžmanima čine pravu medvjeđu uslugu.

Tja, haters gonna hate, reći će neki kao i što Rebelution kažu u jednoj od boljih pjesama "Against The Grain", u koju ubacuju i sporadične dub-efekte. Kako god bilo, u svom četvrtom po redu albumu ovi kalifornijski reggae-rockeri nisu ni pedlja odstupili od zadanog stila, nije im bilo to ni potrebno, budući da za njih on odlično funkcionira. S tim "Count Me In", kao i prethodni albumi, ima iste mane i vrline. Nekoliko pjesama koje oduševe, i nekoliko koje navode na zijevanje. No, to nije razlog za nerviranje. Jer izvrsna produkcija Bernia Grundmana (dobitnika Grammya) i legendarnog Erolla Browna polučila je ovdje još jedan dodatni plus. Samo opušteno dalje i bez stresa, ljeto je već tu i čeka vani s Rebelution.