Novi album ovog dugovječnog i hiperaktivnog dub kolektiva mogao bi se opisati i kao reciklaža prethodnih radova.

Nakon "Woman In Dub", albuma koji unatoč nazivu nije imao puno veze s dubom u užem smislu, u ovom novom "Dubblestandart In Dub" ovi Austrijanci ispunjavaju točno ono što u samom nazivu i obećavaju. Riječ je punokrvnom, pa čak i klasičnom dub albumu, sastavljenom na bazi materijala iz rečenog prethodnog albuma, te starijih izdanja "Return From Planet Dub" i "Marijuana Dreams". Očiti dugogodišnji i opširni konzum ove biljke je kod Paula Zanskyea i Robbie Osta, glavne osovine Dubblestandarta, izgleda ostavio traga i na njihovim dubovima. Međutim, posljedica je nažalost u njihovom slučaju kontraproduktivna: manje kreativne mašte, a više ambijentalnog valjanja po hipnotičnim bas linijama i plutajućim ritmovima.

Prvih sedam pjesama koje potpisuju ova dvojica zasnivaju se na u početku navedenom albumu, u kojem su surađivali s raznim vokalisticama. Puno kvalitete je se moglo tu otkriti, kao što je recimo dub-pjesnikinja Jazzmine Tutum. Ali i prisjetiti se nekih poznatih glasova poput onoga od Marcia Llyneth Griffiths, članice I-Threes backing postave Boba Marleya i Wailersa. Dočim su ovdje njihovi vokali svedeni na kratke fragmente i protjerani jednu rundu kroz dub-miješalicu. O samim dubovima se nema što negativno reći. Masivne i tečne bas linije i bogate perkusije dominiraju, začinjeno s karakterističnim efektima. Majstorski, ali rutinirano i bez ikakvih znatnih iznenađenja, a to je ipak jedan od glavnih faktora za dobre dubove. Old-school dub, rekli bi neki, samo s modernim sredstvima i pristupom.

Album bi prošao bez većih događanja da nisu uhvatili i doveli Adriana Sherwooda. S njim situacija se malo oživljava u drugom dijelu albuma, to jest preostalih sedam pjesama. Iako se i sam Sherwood zadnjih godina nalazi u osjetljivom kreativnom padu, njegova verzija od "Chase The Devil" s Lee Perryem odskače od ostataka s puno razigranijom tehnikom i ekstravagantnim miksanjem. Ali i on se s tim nalazi u već oprobanom teritoriju; zajednička povijest Sherwooda i Perrya je duga i on vrlo dobro zna kako treba ovoga obraditi. To je najbolje dokazao još u njihovom zajedničkom albumu "Dub Setter". Ali s materijalima Dubblestandarta Sherwood se isto dobro snalazi kao, na primjer, interpretacijom njihovog velikog hita "Marijuana Dreams". U "Evil Burma" se poigrava s disonantnim zvukovima, distorzijom gitare, kompleksnijom ritmikom, a tome svemu suprotstavlja harmonične melodije nekog kineskog (ili dalekoistočnog) žicanog instrumenta. Nije to prvi put da Sherwood radi s egzotičnim instrumentima, u svojim solo albumima često ih je koristio, ali na uštrb slušljivosti. "Chrome Optimism" je uvijena u mračnu atmosferu, a na njoj se mogu čuti vokalni snippeti Lee Perrya i Davida Lyncha.

Tek u zadnjoj "Holding You Close" se pojavljuje rečeni remix-majstor Rob Smith aka RSD za miks pultom, koji se već dokazao remiksajući pjesme Dub Syndicatea; s tribalnim ritmovima i vokalnim pasažama od spomenute Marcia Griffiths on ovdje spaja dance/house elemente s dubom. No, njegova uloga na ovom albumu ostaje neznačajna. Koristeći onu prožvakanu frazu koja obično dolazi na kraju recenzija, "sve u svemu" ovdje se radi o rutinski odrađenom albumu, bez velikih uspona i padova u kvaliteti i koji funkcionira prvenstveno zahvaljujući vještini i znanju njegovih autora. Album koji se može, ali i ne mora nužno poslušati.