Ako bilo gdje na albumu piše Sly & Robbie - ta najpoznatija, a mnogi će reći i najbolja, ritam sekcija reggae svijeta, to samo po sebi obećava puno dobrih ritmova i kvalitetnih bas linija.

Svoj je vrhunac ovaj dvojac doživio u osamdesetim djelovanjem u najvećoj reggae grupi druge generacije, Black Uhuru. Ali ni njihov angažman prethodno u studio bendu The Revolutionaries u sedamdesetim skoro ni po čemu nije manje vrijedan. Kao i pojedinačno sudjelovanje u Scratchovim Upsettersima i The Aggrovators. Bubnjar Sly Dunbar i basist Robbie Shakespeare ostavili su neizbrisiv trag ne samo u reggaeu, već također u dancehallu, ragga i dubu. Kad god bi se pojavila neka nova struja oni su bivali tu od početka, često u prvim redovima. Ali niti njihov utjecaj na opću pop glazbu i druge stilove nije malen.

Njihovo ime je stajalo za bogate, sinkopirane i pustolovne ritmove, koji su mnogima kasnije, ne samo u reggaeu, služili kao inspiracija. Sjetimo se samo albuma "Language Barrier" iz 1985. u kome su se najviše približili tada aktualnim mainstream pop strujama. Pod vlastitim labelom Taxi su, od osamdesetih pa nadalje, objavljivali svoje materijale i kolaboracije s drugim umjetnicima, a prošlogodišnji album "Stepper Takes the Taxi" aktualni je izdanak iz te serije. Na njemu su nastavili suradnju s francuskim skladateljem i saksofonistom Guillaume 'Stepper' Briard, čiji početak datira još iz 2000. U najboljoj tradiciji The Revolutionariesa, ovdje je riječ o instrumentalnom reggae albumu, s mjestimičnim uplivima duba i pregršt žestokih riddima, od koji su mnogi klasični ali i nekoliko novih. U ovih ukupno jedanaest pjesmama težište leži na Stepperovom saksofonu, čije prelijepe izvedbe dominiraju gotovo cijelim albumom. Svakako najpoznatijom će se učiniti verzija Stingove "Englishman In New York", ovdje naslovljena "Frenchman In Kingston", s kojom se aludira na Briardov posjet Jamajci kad je sve i počelo i gdje je dobio nadimak 'Stepper'. Album, odličnog zvuka, je miksan od strane francuskog producenta Fabwise, koji slovi za mladu nadu dub-majstora. Njegove vještine mogu se najbolje sagledati u izvrsnim "Imminent Danger" i "Matera Lounge".

Inače Sly i Robbie se u većini albuma drže suzdržano, bez one za njih karakteristične ekstravagancije. Za to ima dva razloga - jedan je da su već zašli u pozne godine i da im je se vjerojatno izgubio onaj mladalački entuzijazam; davno iza nas leži njihov najbolji album "A Dub Experience" iz 1985. Kao i spomenuta prvenstvena orijentacija na Stepperov saksofon, koji kao u uvodnoj "Occupy Downtown", "Taxi To Paris" ili "Cool Running" dolazi do najboljeg izražaja. Kombinacija bubnja, basa, gitare i saksofona s mjestimičnim uplivom klavira ("Taxi Tune Up"), koja ne nudi ništa novog, ovdje ipak zrači u rukama majstora i svakako je jedan od vrhunaca prošlogodišnjih reggae izdanja.