Kvazi obiteljski vođena grupa od tri brata i njihova oca, poznatog američko-jamajkanskog basiste Courtney Pantona svoje novo, četvrto po redu izdanje koristi kao rezime dosadašnje karijere. Ponos što su se iz jednostavnih brooklynskih uvjeta uspjeli popeti do međunarodne popularnosti, ali i ambicioznost za buduće pothvate, zrači iz svake od ovih novih deset pjesama. To postaje jasno ne samo u samom nazivu albuma ("Kingston Story: Come from Far"), već i u istoimenoj naslovnoj skladbi ('look how far we've come/look how far we haffi go'). Svoj dosadašnji - a vjerojatno i budući - uspjeh zahvaljuju oni vrlo svježe zvučećoj i neopterećenoj stilskoj kulisi tradicionalnog jamajkanskog reggaea, te američkog hip hopa i r'n'b-a s izletima u funk. New Kingston su se pobrinuli da iz skladbe u skladbu zvuče drukčije. Jednom im se ritam sekcija doima kao Sly & Robbie inkarnacija iz perioda Ini Kamozea osamdesetih ("Honorabel and the Beast"), dok na drugom mjestu kao Marleyjeva "Iron Lion Zion" u "Reggae Music Playing" s istim dinamičnim beatom i pulsirajućim, debelim slap basevima. Tome dolazi i činjenica da se sva tri brata, klavijaturist Tahir, gitarist Stephen i bubnjar Courtney Jr., smjenjuju na mikrofonu u tradiciji velikih vokalnih grupa poput Israel Vibration. Kemija između njih je skoro pa savršena i harmoniziraju oni spretno između ljeskavih gitara i obazrivih klavijatura, što u svojoj srži ima nešto od legendarnih Black Uhuru. Ali nemaju i istu konsekventnu beskompromisnost u izražaju kao spomenuti, već pokazuju da su se također poistovjetili s novom američkom domovinom u pogledu njuha za biznis. Tako u akustičnom komadu "Agape" povlače New Kingston sve registre radiofonične balade, koja je po svojoj površnosti adresirana na široke mase. Usprkos ovakvim i sličnim ustupcima, kojih zaista (i na sreću) nema puno, novi album New Kingstona je izuzetno slušljiva rabota. A izvrsni završni dub "Kingston Fyah Dub" nadoknađuje svakako za bilo koji prethodni minorni propust.