"The Line" je naslov novog, drugog po redu albuma ove osmeročlane francuske grupe i u njemu su ostali dosljedni svojoj liniji eteričnog roots reggaea s jakim uplivima jazza i dub akcentima. Mogli bi se stoga Païaka opisati i kao francuski Groundation, ali bilo kakva usporedba ne bi u njihovom slučaju bila fer jer njihov novi album zvuči potpuno samostojeći i originalno. Napajan snažnom ritam sekcijom, koja može naglo uzeti zaokret iz improvizacije u discipliniranu ritam mašineriju, bez da pri tome prekine protok energije korpulentnih puhača, bubrećih klavijatura i dovitljivih gitara. Ne prezaju ovi Francuzi niti od disonantnih tonova, kao u "Crazy" gdje distorzirana gitara grebe u pozadini. Balansiraju oni između idiličnih pasaža i zvučnih erupcija, kao u spomenutoj "Crazy", ali se daju i u itekako harmoničnom modusu s plutajućim puhačima i uređenom ritmikom u kojima šušte i šapuću psihodelični efekti iza, a ispred se uvijaju funky dionice klavijature i gitare ("Many Faces"). Pjevač grupe Martin Spelim niže stihove lascivno, opušteno i prkosno kao da je sam na svijetu i ne treba se obazirati ni na što, a svoj drhtavi glas koristi on kao melodični instrument, kao primjerice u "Hey Dad" koja dolazi skoro kao u acapella verziji, samo u pratnji spržene klavijature. S time on, naravno stoji na istoj ravni kao i virtuoznost instrumenata koji su, kao na primjer puhačke dionice u "I'm Free", prevrtljivi, gipki i neuhvatljivi - kao uostalom i današnjica, koju ovi Francuzi opisuju između zvučnih valova. Od sasvim intimnih ispovijedi kao u spomenutoj "Hey Dad", do globalno političkih osvrta u "What A World". U cijelu jednadžbu unose Païaka pri tome pregršt plesnih beatova, a njihova dobro organizirana orkestracija uvodi i povlači pojedine instrumentalne dionice, nekad sasvim oportuno, a na drugom mjestu nasumice i iznenadno. Païaka (naziv izveden iz jamajkanskog Patois jezika) kažu da je novi album, čiju produkciju potpisuje Flox, rezultat preko dvjesto koncerata održanih u proteklih sedam godina diljem Europe i susreta, kojih su pri tome imali. Skroman opis za album, koji je po kvaliteti i prezentaciji otišao puno dalje.
Mnoga lica Païake
"The Line" je naslov novog, drugog po redu albuma ove osmeročlane francuske grupe i u njemu su ostali dosljedni svojoj liniji eteričnog roots reggaea s jakim uplivima jazza i dub akcentima. Mogli bi se stoga Païaka opisati i kao francuski Groundation, ali bilo kakva usporedba ne bi u njihovom slučaju bila fer jer njihov novi album zvuči potpuno samostojeći i originalno. Napajan snažnom ritam sekcijom, koja može naglo uzeti zaokret iz improvizacije u discipliniranu ritam mašineriju, bez da pri tome prekine protok energije korpulentnih puhača, bubrećih klavijatura i dovitljivih gitara. Ne prezaju ovi Francuzi niti od disonantnih tonova, kao u "Crazy" gdje distorzirana gitara grebe u pozadini. Balansiraju oni između idiličnih pasaža i zvučnih erupcija, kao u spomenutoj "Crazy", ali se daju i u itekako harmoničnom modusu s plutajućim puhačima i uređenom ritmikom u kojima šušte i šapuću psihodelični efekti iza, a ispred se uvijaju funky dionice klavijature i gitare ("Many Faces"). Pjevač grupe Martin Spelim niže stihove lascivno, opušteno i prkosno kao da je sam na svijetu i ne treba se obazirati ni na što, a svoj drhtavi glas koristi on kao melodični instrument, kao primjerice u "Hey Dad" koja dolazi skoro kao u acapella verziji, samo u pratnji spržene klavijature. S time on, naravno stoji na istoj ravni kao i virtuoznost instrumenata koji su, kao na primjer puhačke dionice u "I'm Free", prevrtljivi, gipki i neuhvatljivi - kao uostalom i današnjica, koju ovi Francuzi opisuju između zvučnih valova. Od sasvim intimnih ispovijedi kao u spomenutoj "Hey Dad", do globalno političkih osvrta u "What A World". U cijelu jednadžbu unose Païaka pri tome pregršt plesnih beatova, a njihova dobro organizirana orkestracija uvodi i povlači pojedine instrumentalne dionice, nekad sasvim oportuno, a na drugom mjestu nasumice i iznenadno. Païaka (naziv izveden iz jamajkanskog Patois jezika) kažu da je novi album, čiju produkciju potpisuje Flox, rezultat preko dvjesto koncerata održanih u proteklih sedam godina diljem Europe i susreta, kojih su pri tome imali. Skroman opis za album, koji je po kvaliteti i prezentaciji otišao puno dalje.