Odmah u startu. Hip hop je, kao i politika, pun patetičnih alter ega, koji manjak - a u mnogim slučajevima i potpuni izostanak - kompetentnosti i talenta kompenziraju viškom ambicioznosti i umišljenosti. Ona, koja nastupa pod pseudonimom Sassja, nije jedna od tih. Premda se stječe dojam da je upravo obrnuto i da je Sanela Halilović, njezino građansko ime, alter ego od Sassje, oštrojezične reperice s afinitetom za reggae - i da je ona tek kroz svoju glazbenu karijeru zaživjela pravim životom. Jer nije bez veze ova Bosanka jedini preostali veliki igrač kultnog tuzlanskog FMJAM-a, poslije Ede Maajke, Frenkija i Kontre. Iako joj to okolina nikad neće i ne može priznati, jer mahala sve oprašta - osim uspjeha. Upravo se s tom dupelizačkom, zlobnom i zavidnom mahalom koja je, čini se, prati od Tuzle sve do u Zagreb, obračunava u jednoj od najjačih traka albuma "Mahale". Otresita i poražavajuće elokventna je tu Sassja, uvijek s ubitačnim završnim argumentom i lirikom negdje između pjesničkog pera i grafiti spreja. Podatak koji joj također sigurno ne olakšava život u mahali je taj da je ona ženski MC, jedna od rijetkih na ovim prostorima. No, sudeći po njezinim stavovima i tekstovima, vrlo se dobro ona nosi s tom činjenicom i ne treba joj pomoć. To što je na novom, drugom po redu albuma "No problemo" ponovno okupila vrhunsku ekipu suradnika (kao i na prethodnom debiju "Taktički praktično"), nije pomoć već asistencija. Najveće iznenađenje je svakako gostovanje Darka Rundeka u "Savana", koja glazbeno dolazi kao spoj Antenata i Defencea s teškim psihodeličnim gitarama i gdje je Rundek svojega slavnog eskapistu Šejna (također njegov vlastiti alter ego, jedan od mnogih), preobukao u urbanog hip hopera, koji u pomalo suzdržanom flowu nove generacije inficira subverzivnim virusom. Iako je i dalje, zahvaljujući uvijek svježoj i aktualnoj produkciji Kantrimana, svojem tipičnom spoju hip hopa i reggaea ostala vjerna, Sassjin novi album obuhvaća čak širi raspon ideja i kombinacija nego prethodni. Od minimalističkog, agresivnog bubnja i basa, kao u "Beton" do virtuozno odsviranih komada. U "Ništa" primjerice kombinira se ambijentalno s jazzom, hip hop s (neo)klasikom. Gudači se tu grče u melankoličnom sevdahu, dok se u pozadini, gotovo groteskno opušteno, klavir zabavlja sam sa sobom. Kao u kotlu miješaju ona i Kantriman razne utjecaje i teme, sve dok iz toga ne proizađe nešto uvrnuto, borbeno i buntovno. Tako u "Njemica" šiba drum'n'bass beat, a u "Stube" razvlače ovo dvoje baseve poput žvakaće gume. Kao i ironiju, koja je ne samo u naslovu albuma i istoimenoj traci ("No problemo"), već primjerice u "Klikat" u kojoj se provokantno podsmijava s masovnim medijima i društvenim mrežama. Sassjin u humor i dovitljivi slang preobučeni cinizam i društvena kritika klize u uho i prije nego što se razotkriju kao takvi.