Možda ih je vlastita skladba "Nomads of Peace" s novog albuma navela da se otisnu na mini turneju po Srbiji i Kosovu prošle godine. Ili je bilo obrnuto, tko će ga više točno znati. Ono što je očito iz toga svega je da je ova slovenska grupa spremna ići do krajnjih granica za svoju glazbu. Kako doslovno, tako i u glazbenom smislu. Nježni i glatki puhački uvod od "Mother Eternal" zvuči kao smooth jazz u nekom hotelskom salonu, dok "Ape March" dočekuje s finom dozom funka umotanog u psihodelične gitare, a "Time of Plenty" usporuje cijelu stvar na razinu atmosferičnog jazza, protkanog Nyabinghi ritmikom. I uvijek nanovo te halucinantne gitare kao da je gitarist Žiga Fazarinc u mladosti proveo dosta vremena s Pink Floydom ili je barem bio na LSD-u tijekom snimanja albuma. Raggalution se ne vide kao svakidašnji reggae bend, to ne bi mogli biti i da hoće, budući da mu članovi dolaze iz različitih glazbenih pozadina i jedno što ih okuplja je - kako sami kažu - ljubav prema reggaeu, koji je za njih idealno sredstvo širenje ideja. A ideje treba transportirati na pravi način da bi razvile željeni učinak i tu su ovi Slovenci, čini se, izvukli pouke iz prethodnog debi albuma "Mask of Liberty" od prije četiri godine, kojemu je nedostajala potrebna energičnost i britkost u aranžmanima. To u "Gatekeeper" više nije slučaj. Novi album je virtuozni amalgam brojnih stilskih upliva, koje baš kao i čitavu grupu, na okupu drži moderna reggae forma - otprilike kao i naš Antenat, kojemu ovi Slovenci povremeno zaista i zvuče slično. Posebno u skladbama poput "World of Sleepers", gdje se reda čitav niz stilova i ritmičkih obrazaca s vrtoglavim klimaksima. Da, Raggalution su valjda negdje u slovenskim brdima otkrili svoju zlatnu žilu, koju u novom albumu eksploatiraju na industrijskoj razini. U "Rasta Tribe" bubnjevi šibaju praćeni jurišnim puhačima i čvrstim, ali melodičnim bas linijama, koje prekida egzotična melodija indijske sitare. Ovi Slovenci u novom albumu ne nude ponovo samo čitavu paletu alternativnih rješenja za naš sjebani svijet, već to čine i u glazbenom smislu za reggae, kojemu se približavaju iz sasvim neočekivanih smjerova. Treba li još jednom spomenuti ekstatičnu gitaru u transu? Ne, ok.

Foto: Filip Košnik