Oni se vide kao klub istomišljenika, a granica između stvarnih članova grupe i fanova pri tome je tečna i vrlo propusna. Možda upravo ta činjenica može objasniti golemu festivalsku popularnost ovog britanskog sastava, čiji uživo nastupi - kako na našem Outlooku, tako i drugim europskim festivalima - su nerazdvojivo povezani s njihovim muzičkim identitetom. Gentleman's Dub Club su savršeno uigrana parti-mašinerija koja garantira dobre provode i koja raspolaže vjernom fanovskom bazom.

Prizor njih osmorice (plus tonac i menadžer Harry 'Evergreen' Devenish) koji na bini daju i zadnji atom energije, je već sam po sebi dovoljno impozantan, ali kako stoje stvari kad su njihovi albumi u pitanju? Dobro je već poznata problematika oko prenošenja live atmosfere u muzički studio. Međutim, ovi dečki tome pristupaju na isti opušten način: 'Mi ne razmišljamo previše o tome' - izjavili su jednom prigodom te nadodali da se većina toga pri snimanju odigrava spontano.

Ta njihova spontanost je itekako primjetljiva na novom, drugom po redu albumu "The Big Smoke", isto kao što je to bio slučaj i na prethodnom "Fourtyfour" - između energijom nabijenih i doduše ne tako zahtjevnih reggae plesnjaka kao "Bad Girl" ili "One Night Only" s gostujućim vokalistom Natty, prave pauze za predah s trakama kao što je instrumental "Nocturnal" gdje vodeću ulogu preuzima saksofonist Josh Arcoleo, koji sa svojim virtuoznim duhačkim arijama pleše po čvrstom steppers ritmu. Ili pak kao u "Afraid of the Dark", kad u prostor kroče trome i masivne bas linije, psihodelični zvučni efekti i tajanstveno magloviti vokal Jonathana Stratchleyja.

Upravo na ovakvim primjerima se jasno vidi koliko GDC profitira od svojih mnogih članova - iako im je, kao sami kažu, dub glavna poveznica (što se pak i ne čuje baš toliko u njihovim komadima), puno članova ima uho i za druge muzičke stilove kao što su hip hop, soul ili jazz. Budući da se razumiju kao klub ravnopravnih članova, svatko od njih pridonosi jedan dio, koji u konačnici rezultira u raznovrsnim pjesmama.

Pri tome se u novom albumu nisu odvojili puno od puta utabanog na prošlom - "The Big Smoke" nudi dosta komada koji služe kao poligon za naredne dobre provode na njihovim nastupima. Tu je prvenstveno zarazno ritmični dub tipa Jah Shaka, "Enter the Chamber" koji može razdrmati i posljednju stidnu guzicu u kraju, ili trešteće bas linije u "Pressure". Ali se nudi i dosta materijala za razmišljanje kao u harmoničnim one drop baladama "See Them" i "One Road".

Koliko pri tome ovi dečki uživaju u tome što rade, najbolje pokazuje uvodna "Music Is the Girl I Love", čiji naslov već govori sve. Najbitnije je međutim u tome svemu što taj entuzijazam očito uspijevaju prenijeti i na svoje fanove, a GDC klub će se vjerojatno s ovim albumom još više proširiti.