Nema sumnje da je mladi Pablo dosta toga naslijedio od svog oca, slavnog Augustus Pabla, što je već impresivno demonstrirao u svom prošlogodišnjem samostalnom albumu "In My Father's House". I ne samo što je nastavio očevu art formu sviranja melodike, takozvani far east sound, već i što je upio njegova načela Rastafarijanizma u potpunosti. Isto tako nema nikakve sumnje da je upravo Addis Pablo glavna snaga iza tročlane ekipe Suns of Dub, koji s ovim izdanjem isporučuju prvi dugosvirajući album, nakon tri prethodno objavljena EP-a. Lajtmotiv od "Far East Dub" je naveden već u samom naslovu albuma, koji najavljuje daljnju evoluciju ovog specifičnog izričaja kojeg je otpočeo Augustus Pablo skupa s King Tubbyjem i još nekim drugim u sedamdesetim.

Ali tu i leži kvaka - nešto što je već dovedeno u svoju idealnu formu, ne može se dalje unaprijediti, već postoji veliki rizik da to sve završi u nekakvoj zakržljaloj regresiji. Djelomično je se upravo tako nešto ovdje dogodilo. Naime, i pored očitog muzičkog talenta koji mladi Pablo posjeduje, on iz svoje melodike jednostavno ne uspijeva izmamiti melodije sličnog bezvremenskog kalibra kao što je to umio njegov otac. Zašto? Zato što mu očito nedostaje iste one nabrijane ideološke pozadine, ta eksplozivnost i politička poruka. Njegova nova interpretacija far east sounda je razvodnjena, ambijentalna i transcendentna inačica iste, bez potrebne žari i života. Čini se da je ipak previše vremena proveo u čistom uživanju marihuane, već u kontempliranju teške jamajkanske svakodnevice.

Ovdje nema tog socijalnog senzibiliteta koji je krasio uratke njegova oca. Umjesto toga imamo pero-laku kategoriju far east sounda, koji se zadovoljava s vrhunski produciranim, tečnim i harmoničnim aranžmanima s lepršavom instrumentalizacijom i sanjivom (da se ne kaže baš uspavanom) atmosferom. Malo se toga istinski ovdje dešava, osim što u uvodnoj "Eastern Acoustic" album otvaraju - pored melodike - akustična gitara i Nyabinghi bubnjevi. A uz melodiku kao vodećem instrumentu albuma, dosta prostora je dobila i električna gitara, koja se svako malo pojavi s nekom finom solažom. Dobrodošlu promjenu u inače dosta ujednačenu sliku album unose i dvije pjesme ("Jah Alone" i "Unconditional Love") s Jah Bami na vokalu, u kojima se pak pored izvrsnog vokala spomenutog, teško može naći nešto upečatljivo.

Pri tome ovaj album pored muzičkog ima i jedan simbolički karakter. Naime, ovim putem se pokušava umjetnost duba ponovno vratiti u svoju maticu Jamajku, nakon više desetljeća u kojima je gotovo pa nestao s muzičke karte ovog otoka. Ali se pri pozornijem promatranju to sve ispostavlja kao poražavajuće priznanje kapitulacije, budući da dub komponentu ovog albuma - koji pored četiri instrumentala i dvije vokalne pjesme, sadrži šest dub verzija - isporučuju ljudi koji nisu s Jamajke, a to su Ras Jammy Triniyard s Trinidad i Tobaga te Amerikanac Tim 'P-Dub' iz Dub Assassins. Tako da ništa autentično jamajkansko nema u ovim dubovima, koji inače u miksu slijede istu uspavanu matricu aranžmana. Tek u "Median Dub" i "Selassie I Wisdom Dub" ovi dečki pokazuju da (barem još) nisu odlijepili od stvarnosti i odletjeli u neku svoju privatnu nirvanu. Ipak premalo za album koji je puno najavljivao i od kojeg se puno očekivalo.

UKRATKO: "Far East Dub" je album od koga je se opravdano puno toga očekivalo i koji je malo toga na koncu ispunio. Suns of Dub nisu unaprijedili takozvani far east sound, kojeg je patentirao Augustus Pablo, otac Addis Pabla i člana ovog trija, već su ga sveli na jednu ambijentalnu i bezubu varijantu, koja ne nudi ništa više od nekolicine finih uspavanki.