Moglo bi se objasniti i kao izjava konačne kapitulacije, napraviti po tko zna koju verziju singla "Because the Night" od Patti Smith iz 1978. godine. Također su ponovna ujedinjenja bendova čiji su rokovi trajanja davno istekli, rijetko kada donijeli nečega dobrog. Pogotovo ako su bili dijelom muzičkog pokreta koji se danas smatra pokopan kao što je 2-tone ska val iz prve polovine osamdesetih. Ali ako se uzme u obzir da su britanski The Selecter bili jedna od perjanica toga vala, ostavši mu vjerni tijekom cijele karijere, čak i kad su se svi drugi okretali nekim novim strujama, može se slobodno reći da su oni onaj neprolazni evergreen, upravo kao i na početku spomenuti hit, kojeg su obradili u svom novom albumu i čiji izlazak se otprilike poklapa s njihovim formiranjem.

"Subculture" je četvrto po redu izdanje ovih Britanaca poslije ponovnog pokretanja mašinerije u 2011. godini i nakon što su neprekidno bili aktivni kroz osamdesete, devedesete i prvu polovinu dvijetisućitih. Upravo je zahvaljujući njima taj tipični 2-tone izričaj The Selectera, koji ska spaja s elementima punka i new wavea, ostao kao usamljeni vulkanski krater, davno poslije što je otok oko njega potonuo u more. Ali ovi Britanci predvođeni sjajnom vokalisticom Pauline Black nisu vaš tipični revival band - njihov krater još uvijek bljuje vatru i lavu istom snagom. Čini se da je prije spomenutoj Pauline Black i kolegi joj Arthur 'Gaps' Hendrickson stanka od nekoliko godina iznimno godila, te danas nastupaju s gotovo istom energijom kao i u početku karijere.

Aranžmani im odišu svježinom i razigranošću kao da se radi o nekim tinejdžerima, a ne umornim muzičarima u kasnijim godinama. Što hoće reći, The Selecter nisu tek puka kopija vlastitih sebe, koji još jednom žele profitirati od stare slave prije odlaska u mirovinu kao u mnogim drugim slučajevima, već sastav koji ima još puno toga za reći - i odsvirati. Pauline Black pjeva tako nonšalantno, vrckasto, zavodljivo i otresito kao u najboljim godinama, ali s iskustvom žene koja zna znanje. Njen galantni outfit, te uvijek malkice na stranu nagnuti šešir savršeno oslikava sigurnost i lakoću s kojom pjeva o prošlim vezama, kao u "It Never Wo(r)ked Out" s kolegom Gaps Hendricksonom, ali i aktualnim socijalno tempiranim temama ("See Them A Come"), kakve su bile karakteristične za njihov opus oduvijek.

Potpomognuti producentom Prince Fattyem, koji se kao malo tko drugi razumije u to kako antikvirane muzičke stilove iskopati na površinu, te ih prikazati u novom sjaju, instrumentacija za ovih dvanaest pjesama zvuči nadahnuto, zanimljivo - i što je ono najbitnije, izuzetno zabavno i zarazno plesno. Njihov poletni 2-tone ska je prožet kratkim reggae predasima ("Karma") i uparen s Fattyevom soničnom magijom, koji nam suptilno potura fine dub-akcente između korpulentnih i nadasve melodičnih duhačkih pasaža, te bubrećih synthova, lakonožnih klavirskih minijatura i sporadične gitarske distorzije.

O nekakvoj tobožnjoj nostalgiji - kako od njih samih, tako i njihovih fanova - ovdje nema ni riječi. The Selecter su dovoljno profesionalni da bi se maljali uspomenama i nabijali svima na nos svoj kultni status. Ne, oni ovdje zvuče kao bend koji živi u današnjici s izvrsnim novim albumom.