Ili je to bila čista hrabrost ili puka naivnost, ovaj debi album britanskih Steel Pulse. Nasuprot struji koja je dominirala koncem sedamdesetih u Britaniji, ali općenito i na Jamajci u to vrijeme, "Handsworth Revolution" je imao sasvim malo podudarnih točaka s onim što je se nudilo na meniju. Počevši od aranžmana, koji su bili, čak i za reggae standarde, ogoljeni i minimalistički aranžirani, pa do tematike albuma. Nije se tu moglo naći niti uobičajene zanesene Rasta kontemplacije, nikakvih lovers balada, ili pak dub elemenata - svega onoga čemu je reggae zahvaljivao svoju popularnost. Bio je to više album koji je inkorporirao punk kulturu na originalni jamajkanski način. Pa čak je i samo spominjanje riječi "revolution" tadašnjoj vrlo autoritarnoj britanskoj vladi bila otvorena provokacija.

Bio je to jedinstveni trenutak u vremenu, kada su ova dva muzička žanra na jedan kratki ali iznimno plodni period ušli u prirodnu vezu. Ravnajući se po maksimi: neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj; to je bio Babilon u Rasta žargonu, a za punkere vladajući establišment. Kultni DJ i muzičar Don Letts je upravo u to vrijeme s Johnny Rotten iz Sex Pistols bio u posjeti rodnoj Jamajci, dok je Bobu Marleyu za vrijeme njegovog boravka u Britaniji dilao travu u pankerskoj odjeći, što ovaj na prvu nikako nije mogao razumjeti, sve dok nije shvatio koliko tu oni imaju zajedničkog. Mikey Dread je istovremeno naveliko surađivao s The Clash, što je se čulo na njihovom 1980. izašlom albumu "Sandinista".

Sve u svemu, bilo je to burno vrijeme, u kome su se pojavili ovi dečki iz birminghamskog kvarta Handsworth. Revolucija je bila ta magična riječ zadnjih godina sedamdesetih, a razna previranja na gotovo dnevnom planu, kako u društvenom, tako i muzičkom smislu. Iz toga kulturološkog humusa se pojavljuju Steel Pulse s prvim singlom "Ku Klux Klan", koji će se kasnije naći na ovom albumu. Bila je to snažna anti-rasistička himna, koja je već tada sažimala sve najbitnije elemente albuma "Handsworth Revolution": snažna poliritmija, praćena tromim bas linijama i suptilnom jazzy gitarom. Prevladavajuću, zapaljivu društvenu kritiku albuma prekidaju samo u "Macka Splaff", koju su posvetili travi, te pomalo plesnoj "Sound Check".

Vokal karizmatičnog Davida Hindsa, gitariste i jednog od osnivača benda, je zvučao neuhvatljivo poput prosvjednika koji bježi od policijskih palica, ali također i vrlo melodično i upečatljivo. Poveznicu s punk pokretom on je demonstrirao i slikovito, noseći svoje dreadlockse podignuto kao irokezu. Steel Pulse su bili novi, energični i svježi, što je zamijetio i Bob Marley, koji ih vodi sa sobom na turneju. Nakon izlaska albuma, izdvojena su još dva singla: "Prodigal Son" i "Prediction". Svi oni postaju instantni hitovi, a "Handsworth Revolution" se samo deset dana nakon izlaska uspinje na deveto mjesto britanske ljestvice albuma. Svega osam pjesama, koliko je se nalazilo na izdanju, i nije nešto puno, ali su sve one ušle u kanon ne samo Steel Pulsea, koji će kasnije objaviti još dvanaest što studijskih što live albuma, već i reggaea općenito.

Nakon nekih trideset i sedam godina od izlaska "Handsworth Revolution", i četrdeset godina od formiranja benda, na ovom reizdanju se uz osam originalnih pjesama, nalazi čak dvadeset i dva bonus traka. Među kojima razne dub verzije, mnoge po prvi put objavljene, raritetni 7'' i 12'' miksevi, te uživo verzije snimljene kod John Peela na BBC-u. Ujedno s ovim duplim izdanjem, Steel Pulse namiruju dug dub fanovima, budući da nikad nisu objavili niti jedan dub album. Ovime Steel Pulse zatvaraju i jedno, ono početno poglavlje svoje karijere. Kasnije će se njihov stil mijenjati, aranžmani postati više filigrani i dotjerani. Imati će dosta uspjeha s narednim albumima, a s "Babylon The Bandit" iz 1986. će dobiti i Grammyja. No debitantski "Handsworth Revolution" je postao u međuvremenu kultno izdanje, upravo radi svoje beskompromisnosti u muzičkom i tematskom pogledu. I kao jedan od najoriginalnijih albuma u povijesti reggaea.