U našem posjetu Beogradu iskoristili smo poziv Jovana Matića, suosnivača Del Arno Banda na druženje i pritom zabilježili njegova razmišljanja o cijelom stanju u regiji, kako su izgledali počeci rađanja reggae scene na našim teritorijima. Za one koji su manje upoznati, Del Arno Band rodio se u Beogradu 1986. godine kao prva autorska reggae postava u bivšoj državi. Iza sebe imaju šest izdanja, a 2003. snimljen je nagrađivani dokumentarni film o karijeri benda koji se prikazao diljem svijeta. Nakon dvadeset i pet godina rada, braća Matić nisu izgubili volju za djelovanjem, naprotiv...

DEL ARNO BAND intervju, Beograd 31. siječanj, 2012.

Reggae hr: Početak za Del Arno bend je bio 1986. godine. Kakvo je to vrijeme bilo za reggae glazbu na ovim prostorima?
Jovan Matić (Del Arno Band): Bilo je doba nepostojanja te 1986. godine. Ja pamtim iz tog vremena samo postavu Naturalne Mistike, a nekoliko godina kasnije sam otkrio da je u Ljubljani postojao i Sunny  Orchestra pod ravnateljstvom čuvenog  Jimmy Raste. Oni su radili nešto autorski, početkom devedesetih su konačno objavili neke snimke. Do nas nema autorskog reggae benda u bivšoj državi, koliko znam. Tako da je 1986. godine bilo vrijeme uvjeravanja ljudi- može li bijeli čovjek svirat reggae, kako će to prihvatiti rock 'n' roll publika jer je sve to bilo novo. A novo na ovim područjima vrlo često znači nepoznato, a to znači mrziti. Naša teza je bila, ako napravimo dovoljno relevantnu svirku, dovoljno dobar trenutak, ljudi će voljeli reggae ili ne, morati to prihvatiti kao postojeće. Više- manje to nam se i dogodilo. Uz početak Del Arno benda vežem i kraj bivše države jer smo mi tu imali i zanimljivu povijesnu notu jer smo se pokušavali probiti na jugoslavensko tržište, a samo tržište je bilo je dio države koje se raspada. Tako da smo mi prvi album koji je bio objavljen u nezavisnom kazetnom izdanju taman razaslali od Ljubljane do Skopja, a onda smo ostali i bez Ljubljane, Skopja, Zagreba, Sarajeva... Cijeli taj posao smo zapravo uzaludno radili, a taman smo dobili prva poštovanja za ono što radimo, uspjeli smo svirat u Zagrebu dva puta, u Vukovaru, Dubrovniku i Sarajevu, imali smo zakazanu turneju po Sloveniji u rujnu 1991. godine, ali se u srpnju država raspala i onda je sve otpalo. Tako da smo odmah na početku bili suočeni s činjeničnim stanjem da smo sve napore koje smo uložili na jednom nivou morali pregrupirati i vratiti se na ono što nam je bilo dostupno, a to je područje Srbije. To je nekako obilježilo naše prve godine rada.

Reggae hr: Tijekom svoje karijere dijelili ste pozornicu s mnogim velikim imenima reggae glazbe poput Misty In Rootsa, Max Romeom, U- Royem. Postoji li neka zanimljiva anegdota s takvih susreta?
Jovan Matić (Del Arno Band): Kad sam upoznao U- Roya, on se raspitivao za Vladu Divca, pošto voli i prati košarku. S Misty In Rootsima smo se družili nekoliko dana u Sloveniji 1996. godine. Oni su ispali vrlo ugodni ljudi i iznenadili su se s našim radom. Oni su se tada susreli prvi put sa skupinom bijelih ljudi koji sviraju reggae. Ono što se kasnije događalo je određeni sunovrat te glazbe- reggae je u 70-im i 80-im godinama bio pravac koji svakom novom pločom postizao novo dostignuće u produkciji i percepciji glazbe,a  sad se pomalo pretvorio u ono što mi zovemo Dragana Mirković i Južni vetar. Nađeš četvoricu koji nešto sviraju i na njih se redaju izvođači kao na nekakvih saborima narodne glazbe. Najcrnji je pokazatelj pojava nečeg što se zove riddim, a to znači valjam ti istu stvar sto pedeset puta. Ja sam u komunikaciji s nekim ljudima koji brane tu tezu rekao da dođu kod mene u studio, poslušaju nove pjesme, dvanaest novih ritmova koje smo sredili. Moram reći da je u toj fazi susret s ljudima koji rade taj posao počeo se pretvarati u nešto što se zove: bez ikakvog zazora ti kažem da sam bolji od tebe. Mi smo poslije svirali s nekim facama koji to uopće ne zaslužuju jer imaju zaista samo boju i dreadove. Primjerice, gledao sam  Macka B-a s nekom postavom gdje je osim basista frajer bio u pratnji s četiri pozera koji imaju poteškoće da ubodu notu- to je za mene neshvatljivo. Ja glazbu previše cijenim da bi dozvolio da ljudima koji plaćaju karte sviraju pozeri koji ne razumiju i ne znaju instrument- tu ne mogu popustiti. Dirljivi su bili ljudi poput Aston Barretta kojeg sam upoznao na Exit festivalu. On je bio opušten i fenomenalan, potom sam imao zanimljivu komunikaciju  s bivšim basistom Peter Tosha jer je na čuvenom omotu još čuvenije ploče „Mama Africa“ nosio ogrlicu na kojoj je Fender Jazz Bass koju inače svira. Pritom sam mu spomenuo da imam doma tu ploču, a čovjek iz košulje izvadi ogrlicu i kaže mi da ju i dan danas nosi.

Reggae.hr: Htjela sam se dotaknuti i otkrivanje spomenika Bobu Marleyu u Banatskom Sokolcu 2008. godine. Koliko je i da li je uopće taj događaj imao utjecaj na razvoj scene u Srbiji?
Jovan Matić (Del Arno Band): Ne znam da li je to imalo značaj za razvoj scene jer imam problem s tim da vidim gdje je uopće scena. Moram reći da se ovaj sistem potrudio da učini sve kako bi scena bila skresanih krila u nemogućnosti razvitka. To objašnjavam time da sam duboko uvjeren da sistemu ne trebaju svjesni ljudi, a autorska glazba bi mogla potencijalno predstavljati opasnost da stvara svjesne građane jer svi ti građani ne vole da ih se smatra budalama, a to sistemu ne odgovara. Ali ono što je simbolički značajno je da smo mi jedini u Europi dobili spomenik Bobu Marleyu, što mi za ovako malu zemlju doživljavamo kao veliko priznanje za ono što smo uložili u reggae glazbu. Mi smo sad zapravo pradjede reggae glazbe na ovim prostorima jer iza nas idu još bar dvije- tri generacije mlađih bendova od ljudi koji su rođeni nakon što smo mi počeli svirat. Tako da postojanje takvog spomenika, više u simboličkom smislu je prava nagrada za nas koje smo radili oko te glazbe i za sve one koji su čuli tu poruku.  Sve ono što se događalo na ovim prostorima bile su odvratne okolnosti u kojima smo imali potrebu širiti jednu pozitivnu i plemenitu poruku što je bilo u potpunoj kontri dominantne struje koja je bila naklonjena isključivo na mržnji i netrepeljivosti. Pozivali su se na plemenitost roda i time pravdali sva zlodjela koja su počinili i slijepi su za sve ružno što su sami učinili. To je za mene jedna vrsta autizma koja je skupo plaća, a plaća se izgubljenim vremenom, a to danas počinjemo svi osjećati. Da je to netko tada tako rekao to ne bi naišlo na razumijevanje, ali je zato danas vrlo vidljivo kakvu cijenu plaćamo i kako ćemo još plaćati jer što se zapravo dogodilo- dobrota je ostala u manjini. I moramo to sve izgrađivati ponovno iz nekakvih molekula pozitivnog da ovo more negativnog pokušamo suzbiti.

Reggae.hr: Koliko pratite reggae sceni u Srbiji i Balkanu općenito, i imate li kakvu ideju kako poboljšati regionalnu suradnju?
Jovan Matić (Del Arno Band): Što se tiče onih koji su nama dostupni – neki od njih su kod nas snimali svoje albume, neki su kod mene sjedili i slušali glazbu i pričali prije nego što su se bacili na pravljenje glazbe. Tu su Irie FM koji se ističe u Srbiji kao ozbiljan bend koji ima izdanje, došli su u poziciju da je jedva objave to što su uradili. Oni sviraju relativno malo, mnogo više sviraju u inozemstvu nego u regiji... Gotovo da nema reggae autora u Beogradu koje je u prolazu ili tu živi da nije ustupio u kontakt s nama da čuje mišljenje. Ja govorim i u ime svog brata (op.a. Vladan Matić) koji je zapravo mozak cijele operacije- producent, kompozitor, instrumentalist, čovjek koji ima ogroman autoritet u glazbi općenito, u samom reggaeu itekako. Svi koji se počinju baviti ovim žanrom dolaze s nama nekako u susret, no nekad je jako teško reći klincu koji ne zna svirati: „Lijepo je to što si pustio dreadove, ali ne znaš svirati“. Druga stvar koja me izuzetno smeta, je to što sam protivnik obraćanja poruka na engleskom jeziku. Mi živimo na području gdje je 70 % nacije funkcionalno nepismeno, a to znači da čitaju novine, a ne znaju što su pročitali. U takvim okolnostima još i dodati engleski nema neke svrhe. Pjevati na engleskom koji bi trebao sličiti na jamajački je za mene neumjetnička procedura , procedura koja meni kao potrošaču glazbe ne izaziva emocije. Nemoj pokušavati prodati Tuaregu pijesak- to nije dobar put. Dobar put je da što god svirao, bilo to reggae ili metal, imaj nešto svoje! Svoj izraz, svoj zvuk... Tako smo došli do toga da svatko tko se dohvati instrumenta misli da je autor, a to nije nužno dobro.

Reggae hr: Puno vas je u bendu, kako usklađujete svoje obaveze s obzirom da svi radite nešto drugo za život?
Jovan Matić (Del Arno Bad): Usklađujemo se tako što smo svi vezani prema jednoj neizrecivoj ljubavi prema glazbi, to je motiv. Nismo prijatelji iz kraja, nismo ni generacijski blizu, najmlađi član ima dvadeset i pet godina, a najstariji pedeset i četiri godine. Ono što smo zajedno napravili je orginalni zvuk- danas mogu reći da postoji Del Arno zvuk u regiji, to ne sliči apsolutno ni na što što imam na policama, a opet je to taj žanr. Ali to je naša verzija tog žanra i to su ljudi koji danas čine DAB i svakim dijelom su te priče. Ono što njih tjera da budu dalje u akciji je to što vide efekt onoga što smo napravili do sad. To je ono što ih tjera da izdvoje vrijeme za probe i koncerte. Svaki drugi motiv bi bio pogrešan i ne bi bio u skladu s onim što je naša poruka i jednostavno bi se onda i raspadali, što se i događalo. Ljudi su dolazili i odlazili jer su vidjeli da nisu na pravom mjestu- kroz DAB je u dvadeset i pet godina rada prošlo sto pedeset ljudi.

Reggae hr: Osim Irie FM-a, da li bi još nekog izdvojio iz mlađe generacije?
Jovan Matić (Del Arno Band): Kako ne!Postoji tu i FC Apatride UTD  koji izdaju u Francuskoj, oni su skoro pa srednja generacija, potom su mi ZAA zanimljivi... Moram reći da svi zajedno inzistiraju na jednoj sceni koja je u poluraspadnom stanju, koja je umiruća ili umrla, samo joj se još nitko nije sjetio  reći da je umrla. Oni sami u reggae mikrokozmosu inzistiraju i razvijaju se, a i čak slove za najrazvijeniju scenu u regiji, koliko nama kažu. Meni to nije bitno, ali slove za jednu snažnu scenu.Međutim, njihove mogućnosti za predstavljanje svog rada nisu bogznašto velike. U Srbiji autorski bendovi sviraju u odličnoj godinu pedesetak koncerata, a ovih godina je desetak koncerata godišnje neki plafon koji se može doseći.  Čemu se onda početnički reggae bend može nadati- da svira dva- tri puta godišnje. Onda je pitanje da li onda imamo uopće posla sa scenom, ali je takvo stanje. Ono što nedostaje je ono što nosi jedno takvo stanje- ako nema obrta, onda nema ni kilometraže ni iskustva, ni relevantne svirke, ni  istraživanja. Ako to pak ništa ne donosi , onda će se ljudi početi baviti drugim stvarima i to koči stvar. U skladu s tim ne dobivaš ono što bi trebao, a to je ne da će njih biti više, nego da će biti udarniji. Zato sam prvo spomenuo Irie FM, oni su makar vlasnici nečeg što je relevantno- imaju određen zvuk  i određen paket harmonija koji je samo njihov. Ono što nije dobro je da većina pokušava sličiti roots ekipi s Jamajke, to je najveća moguća greška. Mi imamo itekako što dodati reggaeu, a to je prije svega određeni harmonijski raspon koji postoji samo u ovoj regiji, a to dodano na roots funkcionira. Najgore je što možeš učiniti da postaneš blijeda kopija orginala- koga boli briga da li neki klinac zna pjevati Marleya- to nitko neće platiti ni da čuje. Ali neki autorski rad koji ima smisla, to da.

Reggae.hr: Kad možemo očekivati nove materijale od Del Arno Benda?
Jovan Matić (Del Arno Band): Radimo na novim pjesmama, sreća naša da smo u karijeri obavili uglavnom sve što smo si zacrtali i to je izvor velikog zadovoljstva i konačno smo došli u fazu da nemamo nerealnih očekivanja od okoline prije svega. Od sebe možemo uvijek očekivati da ćemo staviti ljestvicu visoko, to nije sporno. Nadamo se da će ubrzo naše područje doći u civilizacijski pomak koji će učiniti stvari tečnijima. Od toga smo lagano digli ruke, ali ono što smo pametno učinili je da smo uložili u postojanje studija gdje možemo snimati i raditi kako bi se odužili svojim fanovima. Veliko je pitanje snimanje izdavanje albuma ili kačiti pjesmu po pjesmu na web. Pitanje je i da li ti danas treba posrednik koji se zove izdavačka kuća da bi komunicirao s publikom. Kad bi uz izdavačku kuću išle adekvatne, specijalizirane emisije na nacionalnim kanalima koje bi to propagirale, a onda bi se to moglo nazvati konceptom, pa čak i posao.  A ako svega toga nema, ne znam zašto bi hranio nekog izdavača, a pritom mu moram donijeti snimljen, masteriziran materijal, pripremu za omot, a oni ti uzmu 80 % od prodaje. Radimo na novim pjesmama jer smo dužni ljudima, malo smo snimali za toliko godina rada zbog mnogobrojnih razloga. S obzirom da je prošlo sto pedest ljudi kroz Del Arno Band- neka smo svakog uvježbavali po nekoliko mjeseci i eto ti izgubljenog vremena. Danas je to mnogo lakše jer nam dolaze ljudi sa znanjem sviranja reggaea. Nove pjesme vidim kao način da osvježimo program. Mislim da još jedino u direktnoj komunikaciji s publikom postoji draž ovog posla gdje ne može biti laži. Nas dvanaest izađe i svira i ako to nije dobro, publika to čuje. To je poluga na kojoj bi glazba trebala opstati i preživit sve, pa i smrt glazbene industrije. Mislim da nikad neće prestati potreba ljudi za glazbom, nikad neće nestati oni koji ju žele pružiti. Tu će se vidjeti  ta crta razgraničenja između ljudi koji mogu pružiti i onih koji to više ne mogu. Tu će se napraviti diferencijacija, a ako je to tako, mi tu ne moramo brinuti jer smo najbolji live band na Balkanu. To kažem bez ikakve lažne skromnosti. Neće biti mnogo medija koji će to tako tvrditi, a pošto oni neće, onda moram ja.

Reggae hr: Danas kad se okreneš nakon dvadeset i pet godina rada, što vidiš?
Jovan Matić (Del Arno Band): Uf, ima mnogo stvari... Vidim da jedan pravac koji je bio potpuno nepoznat na početku moje karijere postao nešto apsolutno relevantno u svakoj točci bivše države.  To mora biti izvor zadovoljstva jer nije bilo ničega, a sada svuda ima reggaea. Vidim nešto što je za mene kao umjetnika najbitnije, a to je da smo napravili autohtoni zvuk. To je reggae, ali je naš- to nije ni Spear, ni Israel Vibration ni Steel Pulse ni Luciano, nego je to Del Arno Band. To se čuje, to kad netko krene baviti se glazbom i stigne do toga onda je napravio jednu veliku stvar. Opravdao je svoje vrijeme i energiju. Potom vidim mnogo propuštenih šansi za koje mi nismo odgovorni. Nikad nismo mogli spriječiti tragične događaje koji su se dogodili na našem teritoriju, ali smo se makar označili da smo protiv njih. Nisu svi ljudi tako jasno i glasno čuli našu poruku koja se temelji na toleranciji i ljubavi kao u Srbiji. To ovdje ljudi jako dobro znaju i mislim da smo dobili poštovanje zbog toga što se nikad nismo približili niti jednoj opciji koja na bilo koji način stimulira netoleranciju. To vidim kao veliko dostignuće jer smo živjeli u vremenima kad je pritisak bio velik da se popusti i padne pod bilo kakav šljem.  Smatram to lijepim dostignućem jer sam dovoljno ljudi sreo koji su nam govorili da zahvaljujući tome što smo takvi su zavoljeli Del Arno Band i da im je to pomoglo da održe pozitivan plamen u sebi. I ono na što sam možda najponosniji  je to što sam dobio od svojih učitelja preko ploča  prenio dalje. I to je mislim, najbolje što sam mogao učiniti, a činjenica da razgovaram s ljudima koji su dvadeset i pet godina mlađi od mene dovoljno govori. Iako nikad nisam bio medijski miljenik, pogotovo zato što nisam išao na dlaku bilo kojem sistemu u kojem sam živio niti sam propagirao poruke koje sistemu odgovaraju. Tako da sam zadovoljan kad pogledam unazad. Prošao mi je život u nečemu što je bilo izazovno i donekle mislim da sam uspjeli odgovoriti izazovu, ako ništa drugo izazov nas nije slomio.

Reggae hr: S obzirom na iskustvo i staž u ovoj domeni, što možeš poručiti mladim glazbenicima koji tek sad kreću u glazbene vode i postoji li recept s kojim bi mogli poboljšati komunikaciju između regionalnih scena?
Jovan Matić (Del Arno Band): Imam poruku na više razina: oni koji se počinju ozbiljnije baviti glazbom neka dobro razmisle prije nego što se uhvate te prokletinje o tome imaju li što za reći i da li to govore na način koji je dovoljno majstorski da privuče pažnju. Vremena će biti još gora prije nego što će postati bolja, ali to neće poništiti činjenicu da će ljudima uvijek biti potrebno dobre glazbe. Svijet se mijenja, ljudi će svakako poželjeti dobre glazbe i ako imaju uši onda će čuti razliku. Ako na ovo pitanje nemaju jasan odgovor, onda bi im bilo bolje da umjesto gitare kupe motorin. A za sve one koji će ovo eventualno čitati, ima nešto što me tišti, ali davno nisam imao priliku govoriti za bilo koji hrvatski medij.  A to je svrab da dođemo u Hrvatsku i da se obratimo onima koji razumiju što govorimo i još nekima koji su na granici da nas razumiju. Kada to razumijevanje bude uspostavljeno, onda ćemo se moći nadati boljim vremenima. Trebali bi biti svjesni onog: poštuj ono što jesi da bi mogao poštovati drugog. A bez te vrste komunikacije koja je obložena suradnjom i razumijevanjem, nitko od nas neće ići naprijed. A to govorim zato što smo svi pomalo na granici opstanka i ako sebi priuštimo još jednu turu devedesetih jednostavno nas više neće biti i ova lijepa područja će zauzeti neki koji su manje glupi. Svi zajedno moramo nadići glupost, koliko god to teško bilo, zaista nije nimalo lako. To svi znaju, svatko u svom području treba napraviti nešto, to nije nemoguće. Dokaz tome su svi oni koji slušaju Del Arno. Mi jesmo napravili model na nekoj razini koju mi možemo dohvatiti s obzirom na podršku koju imamo u tom poslu. A pritom nemamo nikakve ambicije da obnavljamo nešto što je bilo, valjalo bi se okrenuti ono što je ispred, to političari rado govore , ali ništa ne čine. Mislim da ostaje na nama ljudima da radimo, naša snaga je veća nego što mislimo. Glavni posao sistema je da nas uvjere da nemamo nikakve snage. Mene nikada nisu uvjerili, ali da li ćemo mi imati prilike ili naša djeca nešto uraditi, to ne znam, ali svakako je glupo živjeti u maloj državi. Kad sam 1995. godine Rundeku u Parizu puštao „Treći svet“ ćaskali smo o tome kako je turobno živjeti u tjeskobnoj zemlji, a tjeskoba ne proizlazi iz njene zemljopisne širine. Počneš se zatvarati u sebe i gledati samo svoje i ne priznaješ tuđe i onda postaješ autističan na svaki način. To ubija prvo umjetnika, a onda i svakog intelektualca. Mogu ja biti Srbin koliko hoću, ali se najbolji parmezan pravi u Parmi i nitko ga ne može napraviti bolje. I ako nisam u stanju to uvažiti, onda sam jednostavno tupan. Osnovni problem naših naroda se svodi na jednostavnu sliku, a to je strahovito mamuran čovjek  budi se ujutro neobrijan sa strahovitom glavoboljom i pogleda se u ogledalo- i ako je Hrvat misli da je vidio Srbina i obrnuto. Mi smo zapravo ista osoba s dvije strane novčića i tako da sve ono što ružno vidimo to smo mi, ali ne možemo to sebi priznati pa onda to prebacimo na onog drugog. Kad imaš krivca, život je lakši. Možda je i bolje da smo se rasuli pa sad idemo samo na osnovu poštenog deala koji je moguć među ljudima jer ako su namjere poštene sve drugo dolazi na svoje mjesto. Usuđujem se izraziti zadovoljstvo time što mislim da su konačno iscrpljene najgore opcije koje više nitko ne želi. I sad idemo prisustvovati onome da oni koji su započeli sve to, morat će početi  miriti. Onda su bili revni u negativnom, a sad će morati biti revni u pozitivnom smislu. Za dvadeset godina će nas netko uloviti za uši jer smo imali negativnu opasku o susjednom narodu. Kako je sve krenulo, ne bi me iznenadilo da svaka zgrada ima komisionara za nacionalizam koji provjerava da li se stupanj nacionalizma smanjio (smijeh!). To je samo prilog ljudskoj gluposti koja je neizreciva i nepreglediva.