Bilo je sve puno gore, prije nego što je postalo bolje za Ali Campbella. Nakon bolnog i uzajamnim medijskim klevetanjima obilježenog rastanka od svoga matičnog benda UB40, ovaj pjevač s prepoznatljivim vokalom je krenuo u solo karijeru. Prepiralo se o svemu. Pravima na ime grupe, pošto je on bio jedan od osnivača benda, pa sve do toga može li izvoditi brojne hitove, koji su upravo zahvaljujući i njemu i njegovu glasu imali desetljećima veliki internacionalni uspjeh. Od konca sedamdesetih pa do kobne 2008., godine rastanka s bendom, ime Ali Campella je bilo neraskidivo povezano s onim od UB40. Godinu poslije izlazi njegov samostalni album "Flying High", a 2010. i "Great British Songs", album s cover verzijama poznatih britanskih pjevača i grupa.

Nije to bilo prvi puta da se Campbell okuša u solo vodama. Godine 1995. objavio je također samostalni album "Big Love", kao i netom prije famoznog raskida s bendom, album slikovitog naziva "Running Free", kao predznak onome što će uslijediti. Kakvoća rečenih album je fluktuirala, a u njima je Campbell pokušavao da se nadoveže na uspjehe iz bendovske faze. Dno je dosegnuo kada je 2012. postao član žirija od TV showa New Zealand's Got Talent, mjesta obično rezerviranog za islužene zvijezde željne mrvica medijske pozornosti. Kraj je se činio blizu, no potom mu se pridružuju još dva osnivača i bivša, izvorna člana od UB40, riječ je o vokalistu Astro i keyboarderu Mickey Virtue, čime dobiva novi vjetar u leđa. Rezultat te novopečene suradnje je "Silhouette", novi album proširenog naziva "The Legendary Voice of UB40 - Reunited With Astro & Mickey" s nekoliko vlastitih pjesama, te coverima od The Beatles u uvodnoj "Any Time At All", The Rays u naslovnoj "Silhouette", ali i interpretacijama od Bob Dylana, The Chi-Lites i nekih drugih. Trinaest pjesama ukupno, koje bi isto tako mogle proći kao dio opusa od UB40.

Nije tajna da je rečeni bend prošao metamorfozu od izvrsnog reggae benda s jakim stavovima i porukama u hipokritetnu mašineriju za štancanje konfekcijskih reggae-hitova. Proces kakav se nažalost može često pratiti posebno kod britanskih reggae bendova (Steel Pulse, Aswad...). Tako se i "Silhoutte" kreće između ta dva oprečna pola. Pjesme kao što su "Cyber Bully Boys", "Reggae Music" i "Who Will Remember Them" podsjećaju na ranu i bolju fazu od UB40, dok se ostatak albuma kreće u kasnijem periodu radiofoničnog pop/reggaea koji ništa ne govori, a još manje izaziva pažnju u aranžmanskom smislu. Taj ostatak od deset pjesama nudi hrpu isfuranih i općih mjesta tipa: 'Sha la la I need you/ sha la la I love you' u šablonskim reggae ritmovima i skankovima. Jedino u svemu tome za poslušati vrijedno je odlična, tročlana duhačka sekcija, koja svojim finim melodičnim harmonijama podiže ovaj album iznad prosječnog mainstream reggaea. Gorak okus ostavlja i činjenica da ova trojica nisu uzmogli inspiracije da naprave jedan cjelokupni autorski album, već su se okrenuli uglavnom recikliranju poznatih evergrina, ali i samih sebe, igrajući na sigurno. Samo za ozbiljne fanove od UB40.