Uglavnom među glazbenim novinarima, ali i ljubiteljima muzike generalno, vrijedi jedno neslavno pravilo - da je bolje i ljepše ne upoznati izvođače koje mnogo volite jer postoji šansa da vam pokvare sliku koju su o sebi kreirali kroz pjesme, a vama zagorčaju dalje slušanje. No, moram priznati da ovo nisam ni jednom pomislio kad sam se prošle godine dogovorio sastati s Azom Lineage povodom intervjua za Reggae Fever emisiju. Biješe to tijekom prvog Roots Revival Reggae festivala u Herceg Novom, a moja očekivanja o mladoj i skromnoj Azi ne samo da nisu isparila, već su čak porasla tokom i nakon tog razgovora (a koji se može čuti ovdje - https://www.mixcloud.com/reggaefever/reggae-fever-119-queen-omega-aza-lineage-080323/). Bio je to susret koji je potvrdio i moju pretpostavku da je Aza mnogo više roots nego što njena muzika na momente nagovještava, i po ponašanju, pristupu muzici, ali i karakteru, a da njeno koketiranje s dancehallom i digitalnim zvukom nije neiskreno kao takvo (taman posla), ali da bi se ona podjednako dobro, ako i ne bolje, snašla da je odlučila pjevati u old school reggae maniru (treba imati na umu da je držanje u toku s modernim trendovima također razumljivo, i plus je ona i na tamošnjem nastupu pokazala da joj to fenomenalno prijanja).

Iz ovih razloga prija koliko je njen novi EP "Kingston to Cali" okrenut ka rootsu, uprkos što vuče na digitalnu produkciju, to ne mijenja činjenicu da su se držali provjerenog izvornog reggae recepta - jaki i steady groove (kao što nagovještava uvodna "Rock and Step"), tempo sporiji, a tekstovi i pjevanje na mjestu. Osim druge numere "No Winners of War", koja se u potpunosti izdvaja, a koja je izvorna - rastafarijanska - u svakom smislu, zaključno s Najabingijem i razigranom blues gitarom koje će vas podsjetiti na neke od traka velikog Ras Michaela. Ta pjesma je inače izašla još 2021., te nije nastala kao direktna posledica aktualnih ratnih događanja u Europi, što ukazuje da je Aza govorila direktno o drugim ratovima koji su se vodili i vode se van oka mainstream medija. Pored toga, tu čujemo i nov pristup pevanju koji Aza ne prakticira inače, a koji jasno pokazuje fleksibilnost i raspon njenog glasa.

Ništa manje se nemojte iznenaditi kad čujete kako joj osim njenog prepoznatljivog "toastinga" ili "repanja" leži klasičnije lovers rock pjevanje u pjesmama "Smile Again" i "Plant Up The Herbs", u kojoj pored nje same čujemo i brata joj Lineage Smilleza koji u pozadini dobacuje rime u starom DJ stilu Dennisa Alcaponea. Potom još malo odaje omaža izvornim, foundation izvođačima u jedinoj nešto bržoj pjesmi "Roots Radics" - objavljenoj kao singl još prije 5-6 godina nastao u suradnji s ruskom produkcijom, a koji joj je i bio jedna od odskočnih dasaka. Dok ne čujete "Slow and nice" znajte da niste još došli do zadnje numere kojom zaokružuje jedan vrlo roots, ali i raznovrsni EP. I to u, za mene iznenađujuće, odličnoj američkoj-kaliforniskoj produkciji od koje mi se često diže kosa na glavi čim čujem slabašne popić reggae ritmove tzv. Cali Rootsa (ispostavilo se da je More Life produkcija ipak većinski izvan tih tokova, hvaljen Jah).

Aza Lineage nastavlja potvrđivati svoj status nove reggae zvijezde i s ovakvim rasponom pjevanja i stilova sve je jasnije da joj se bliži blistava budućnost. Mi zadrti roots fanovi navijamo da bude što više ovakvih roots upliva, ali nećemo se žaliti ni kada ispali sound system kidalice od kojih je mrdanje kukova i zadnjica neupitno. A Aza ima sve i radujemo se što smo imali povijesnu priliku da je čujemo i uživo prethodne godine, a nadajmo se da će to biti samo jedno od mnogih njenih nastupa na ovim prostorima.