Nikad neću zaboraviti taj bas - pjeva pomalo sjetno Vivian Jones u uvodnoj "Grandparents", iako on tu upućuje na vrijeme provedeno na Jamajci kod djeda i bake, on sigurno ne može zaboraviti niti sve one moćne baseve dok je surađivao s Jah Shakom na albumu "Jah Works". Bilo je to u osamdesetim kad je počeo djelovati samostalno, a prije toga je ovaj Britanac s jamajkanskim korijenima (uspješno) djelovao u nizu grupa. Štoviše, Vivian Jones je jedna od temeljnih figura britanskog reggaea, a 1991. mu je dodijeljena nagrada best male artist u britanskoj reggae industriji, kojoj je pak najviše postao poznat po svojim lovers rock izdanjima za vlastiti Imperial House label. Iako mu taj komercijalni zaokret nije služio nužno na čast, Jones je povremeno i dalje snimao roots orijentirane skladbe poput hita "Jah See Dem Come" iz kasnih devedesetih. Njegov novi album "Deep Roots" je također ukorijenjen u Rastafari učenja sa skroz naskroz klasičnim stilom iz produkcije u Londonu nastanjenog Sergio Lopeza. Snimljen je s prvoklasnom ekipom glazbenika u Lopezovom Lana Sound studiju, s iznimkom mračne i tragične "Ship A Come" u kojoj Jones još jednom proživljava robovsku prošlost svojih predaka, a koju je producirao naš stari poznanik Roberto Sanchez iz Lone Arka. Riječ je zapravo o showcase albumu s po šest vokalnih i dub verzija u kojima do izražaja dolazi španjolska veza iz Kingstona dislociranog izvornog duba i reggaea sa svim tim toplo podrhtavajućim basevima i klasičnim riddimima, te razgaljenim puhačkim dionicama. Kričave klavirske minijature i tanko poslagane klavijature mjehuraju dirljive pasaže u pozadini s mistično odišućim plemenskim perkusijama, dok ritam gitara vjerno prati Jonesove fino prozrele, melankolijom i mudrošću protkane vokale. To što se pri tome povremeno ogrebe o nostalgiju i patetiku, nek mu je oprošteno - lik je zakoračio već u šezdesete i hej, ipak je to Vivian Jones.