Novi album Postolar Trippera se bešavno nadovezuje na prethodna tri. Po isprobanoj recepturi u svojim sarkastičnim i socio-kritičnim tekstovima oslikavaju hrvatsku zbilju, a na pitanje u naslovu albuma "Kamo sutra?", oni daju i odgovor u skladbi koja je kao najavni singl već protutnjala eterom - "Irska". Fatalizam spram katastrofalne situacije, uparen s njihovim tipičnim galgenhumorom i plesnim ska aranžmanima zauzimaju najveći dio albuma. Nove skladbe poput prije navedene ili "Beskoristan", "Nije sjela", "Igre na nesreću" i "Tako teško" ft. AKA Crescendo se bez problema redaju uz neke njihove kultne hitove kao što su "Na rubu ponora" ili "Burza rada".

Pri tome se između gibajućih ritmova i vitalnih puhača svako malo probijaju uplivi reggaea, rocka i pop-punka, a gitarist Renato Babić se povremeno da zavesti i u poduže surf rock ekshibicije kao u latino plesnjaku "E Maria" i "Sve gori", aranžmanski možda i najzanimljivijom skladbom albuma u kojoj Postolari kombiniraju reggae i surf rock s romskom ritmikom i karakterističnim puhačima. Dok Stefan Gligorić, koji je zadužen za miks i efekte u bendu, tu i tamo ubaci i poneki dub efekt kao u reggae/rock baladi "Cesta" ili šaljivi govorni sampl kao u "Moja zemlja", koja u Postolarima svojstvenome stilu rezimira stanje u zemlji u zadnjih dvadesetak godina.

Glazba prati tekstove. I Postolari uopće nemaju nikakav problem s time iz jednog glazbenog žanra prešaltati u drugi ako to zahtijeva situacija. Ako treba biti psihodeličan i melankoličan kao u "Cesta" i "Beskoristan", onda će demonstrativno pustiti zamišljenu gitaru da defilira kroz komad s toplim synthovima i prostranim puhačima. A ako treba stvoriti lagodnu atmosferu subotnje večeri, onda su tu spremni na gotovs ritmična akustara i šansonasti puhači.

Oduvijek je bilo teško Postolare katalogizirati u samo jedan fah, jer se upravo orijentiraju prvenstveno po tekstovima, koji iako ponekad djeluju površno i previše humoristični da bi imali neka dublja značenja, ipak često imaju ozbiljne pozadine. Oni kojima su oni namijenjeni, znaju s lakoćom iščitati njihove poruke. Jedan upadljivi i slikoviti motiv koji se ponavlja kroz album je podizanje ruku ka nebu - pojavljuje se kako u uvodnoj "Mila majko" tako i u kasnijoj "Do Neba" - pri tome se taj čin može shvatiti kao vapaj za pomoć ali i kao znak konačne predaje.

Tako se u albumu "Kamo sutra?" Postolari još jednom insceniraju kao duhoviti kroničari aktualnih dešavanja, a koji je jedna vrsta komične kamasutra-slikovnice hrvatske tragedije, što u pornografsko detaljnim tekstovima oslikava jedan raspad sistema. Nešto što ne treba uzeti zdravo za gotovo, budući da se i Postolari već u sljedećem zrakoplovu Ryan Aira mogu naći na letu za Irsku - skupa sa svojom publikom.