Možda, ali samo možda, je se Djama Keita jednog jutra (prije dvije godine, ako ćemo biti točni) probudio na svom karipskom otoku Martinik i odjednom mu je sve postalo kristalno jasno. Znaš onaj kratki trenutak, u kojemu ti se čini da ti je sve potpuno jasno i u brzini svjetlosti, ma kakve svjetlosti, i brže od toga, sve posložiš u glavi na svoje mjesto. I samo što trebaš od sada činiti je slijediti taj super plan, kojeg se već u sljedećem trenutku više ne možeš sjetiti. Djama ga je pak uspio zadržati malo duže. Toliko dugo da je u sljedeće dvije godine tu svoju početnu ideju uspio pretočiti u četrnaest novih pjesama, koje ne samo što nude njegove do sada najbritkije i najzrelije tekstove, već i golemi pomak u aranžmanima.

Naime, prije bi se on zadovoljavao sasvim običnim dancehall šablonama, koje povremeno i nisu zvučale tako loše, naprotiv, ali ovo što sada isporučuje u novom albumu je jedna sasvim druga dimenzija. Afrički bubnjevi i oštre gitare odjekuju kroz mističnu "Free Up", koja dolazi s energijom tropskog uragana. Bas linije više nisu tek tromi i spori suputnici bubnjevima, već su melodični, razigrani i razrađeni. Uvodnu "An Silans" prožima tipična melodiozna afrička vokacija, praćena plemenskim perkusijama i akustičnom gitarom. U atmosferičnoj "Inna Morning" kombinira on prozračne jazz uplive s raskošnim puhačima i opuštenim reggaeom.

Ukratko, tamo gdje mu je prije nedostajalo duha i spiritualnosti, Djama sada namiruje račune s masom toga svega. Tamo gdje mu je prije forma bila važnija od sadržaja, sada je obrnuto. Tako sada i njegove reference na rastafari ne zvuče više kao nekakav modni hir, već nešto što ima supstancu i pozadinu. Najbolje se to može uočiti u pjesmama kao što su "Praise" ili "Seek Jah Love". Nema više sunčanica, bjesomučnog partijanja i poziranja. Djama je napokon skužio da su to samo prolazne stvari, koje su ga sprječavale da uvidi u kakvom sranju on i njegovi otočani zapravo žive sve ove godine, te se sada vidi u ulozi nekoga tko će im pokušati dati utjehu i ukazati na moguće izlaske iz krize.

Zato se album i zove "Guidance", riječ koja u rastafariju ima veliko značenje i dalekosežne konotacije. Povratak je to korijenima i potraga za odgovorima u vlastitoj kulturi i naslijeđu. Nije se Djama posve otarasio balasta prošlosti, nije on postao nikakav bezgrešni mudrac, jer u baladi "For You" isporučuje toliko patetike, da ona curi niz CD i koči player. U "Ghetto Life" zapada ponovno u stare šprance s dancehall beatovima i distorziranom gitarom. Ali sva je sreća što svako malo miješa francuski, engleski i kreolski, tako da u pojedinim pjesmama, mi koji nam je francuski i kreolski pomalo zahrđao, i ne moramo baš sve razumijeti.