Jedan je sam svoj majstor, tip glazbenika koji preferira sve što ikako može, uraditi sam - sam je iskovao vlastiti, kozmopolitski stil i multiinstrumentalist je također - dok je drugom tako rekući zlatna kašika stavljena u kolijevku samom činjenicom da je sin legendarnog Mad Professora. Iako imaju dosta različite pozadine, jedno što ih spaja je to da su obojica nova generacija glazbenika i producenata, koja profitira od svog naslijeđa.

Dok je Švicarac Elijah, sin Talijana i švicarske Norvežanke, upio multikulturalnost Ciriha u kojemu je odrastao i personificirani je simbol otvorene i liberalne Europe, čiju bi sliku kao ikonu mogli držati na zidu svi koji vjeruju u utopiju jednog otvorenog i šarenog svijeta, Joe Ariwa je imao priliku učiti od jednog od najboljih dub producenata uopće - upravo svoga oca Ludog profe.

Ali Elijah ipak nije u samom epicentru zbivanja ovog albuma, koji je dub verzija njegovog prije dvije godine izašlog albuma "Eat Ripe Fruit" - jednog doista multikulturalnog i multijezičnog djela produciranog u kingstonskom Tuff Gong studiju, koje je spojilo afričku i latinoameričku ritmiku s jamajkanskim reggaeom i američkim bluesom i hip hopom, ali koje je unatoč svemu imalo i svojih nedostataka. U "Dub Ripe Fruit" međutim glavnu ulogu igra Joe Ariwa, to jest, njegovi miksevi traka spomenutog albuma u kojima je uklonio sve mane, koje je izvorni album na jednom ili drugom mjestu imao.

Treba također napomenuti da su aranžmani, ako nisu odsvirani od strane Elijah, djelo iskusne jamajkanske grupe Raging Fyah, koja je svemu dala jedan rootikalični šlif s lepršavim harmonijama i čvrstim riddimima. Joe Ariwa crpi od toga svega. Od nježnih gudača, lagane akustične i energične e-gitare, te prostranih synthova i puhača, koji poput svježih povjetaraca lebde iznad razigranih ritmova.

Pri tome je uzeo slogan albuma - "Eat Ripe Fruit", koji je zapravo jedna afrička izreka, koja sugerira da je za najbolje stvari potrebno strpljenja i vremena - i preveo u svoj miks, u kojemu radi s dosta prostora i dubine, stvarajući jednu gotovo trodimenzionalnu zvučnu sliku. Iako njegov stil dosta sliči očevom, Joe Ariwa je se ipak uspio distancirati od njega prvenstveno s ciljanom uporabom efekata i puno trezvenijim miksom. On pušta da moć koju izvorno imaju trake, stoji u prvom planu, umjesto da im se nametne na neki nasilan način s pustolovnim manirizmima kao što je (pre)često slučaj kod njegovog oca.

"Dub Ripe Fruit" je za uživanje u tihim satima, za kojega je potrebno odvojiti određeno vrijeme da bi se u potpunosti utonulo u njegov kozmos. Tim više je nagrada, koja se dobiva tim požrtvovanjem, veća i obilatija.