Uistinu neobična stilska kombinacija koja oslikava Wyteov široki glazbeni pedigre jednog multiinstrumentaliste, koji je čak u svojim mladim danima navodno susreo slavnog gitaristu Jimi Hendrixa. Inspiriran njime, a kasnije i Bobom Dylanom, njegov prvi instrument izbora je bila gitara, koju je ovaj usavršio svirajući na najrazličitijim mjestima i gradovima kao ulični glazbenik - learning by doing, što bi rekli Englezi.
Stoga nije nikakvo čudo što u gotovo svim njegovim komadima dominiraju prostrani gitarski soli, razigrani, energični i emotivni kao i u njegovih uzora. Puno bluesa, gospela, soula i funka je utkano u njegov stil, koji je pak u svojoj osnovi prisni roots reggae. Jednom se to manifestira u tipičnoj klavirskoj minijaturi s početka skladbe "None Else" i uvodnoj "Bullies" ili ceremonijalnoj gospel-vokaciji u "That Fine Day" te blues gitarom u naslovnoj "Power to Slay Giants".
Ipak najveću inspiraciju Dillon Wyte crpi s Jamajke i reggaea sedamdesetih. Najočitije je to u šest pratećih dub verzija, koje jasno stoje u tradiciji King Tubbyja i Lee Scratch Perryja. Wyte u njima svu pažnju polaže u snagu basa, bubnjeva i ciljanoj uporabi dub-efekata, a njegova fokusiranost na psihodelični flanger efekt, koji je Lee Scratch Perry vrlo ekscesivno koristio u Black Ark periodu, najviše govori tko je u tom smislu na njega ostavio najveći utisak.
Uopće, rečene dub verzije, čiji miks, pored toga što je odsvirao sve instrumente, također potpisuje sam Wyte, su iznenađujuće vrhunski i profesionalno odrađene i one su zapravo tajni vrhunac ovog albuma.Nakon šest odličnih vokalnih traka, koje su prožete rastafari duhom i puno uličnog iskustva skupljenog iscrpnim opservacijama uličnog glazbenika, koji je vjerojatno vidio sve i svašta na svojim putovanjima. Dillon Wyte je, što dokazuje svojim debi albumom, već pobijedio čudovišta Babilona, a to možeš i ti.