Ludi Profa i još luđi čarobnjak Lee Scratch Perry, ovaj tandem surađuje zajedno već više od trideset godina. Dosta dobrih materijala su snimili skupa, ali i dosta sranja, oduševljavali i štrapacirali strpljenje fanova. Rijetko tko skupa umije na tako veličanstven način usrati motku, a ova nova kolaboracija će se svrstati u niz njihovih ostvarenja, koja najbolje da nikad nisu ni ugledala svjetlo dana. Naime, kao da nije bilo dovoljno što su u prethodnom izdanju već jednom remizirali kultne Perryjeve dubove iz Black Ark perioda - i to zapravo vrlo uspješno - iz nekog, samo njima poznatog razloga, su se našli ponukanim to isto učiniti i s vokalnim trakama.

Ponovo su tu uobičajeni krivci; The Robotiks na instrumentima, koji u svojim redovima imaju sjajne glazbenike poput Horsemana (bubnjevi) i Black Steela (gitara, bas). Lee Scratch Perry glavom i bradom je na mikrofonu, a sve njegove trake su nanovo snimljene u britanskom Ariwa studiju Mad Professora, čije produkcije potpisuju obojica, ili barem tako piše u popratnim informacijama. Nikad se tu baš ne zna točno kod njih dvojice.

Kako god, tu i jeste problem. Perryjevi kultni hitovi iz njegovog najranijeg perioda kao što su "Zion Blood" ili "Soul Fire" (ovdje pod naslovom "Dub Fire"), njihova čar i aura funkcioniraju najbolje u kontekstu originalnog i neponovljivog zvuka Black Arka. S tim da karakteristično metalični i tanki zvuk Ariwa studija, koji se nije promijenio još od osamdesetih godina, ne može biti veća suprotnost od punog i masivnog Black Ark zvuka. S tim da je Perry onomad polagao više pažnje na tekstove i liriku za razliku od njegovog današnjeg nasumičnog trabunjanja.

A ruku na srce, nije on nikad ni bio neki osobiti vokalist, iako bi on vjerojatno dao svoju lijevu naušnicu da umije bolje pjevati i da ima bolji glas. To je bilo tako još prije četrdeset godina dok je bio mlad i lud, dok je sada ostao samo lud. Onda možeš misliti kako to sve tek danas na ovom albumu zvuči. Katastrofa! Perry se muči i stenje kao da pokušava pjevati (ili što već) s aparatom za disanje u ustima i svako malo zaboravlja vlastite tekstove. Tu i tamo mu na svu sreću pomaže izvrsna škotska pjevačica Soom T.

Možda je malo zlobno i nekulturno ovako se sprdati s jednim osamdesetogodišnjim starcem, ali je još gore što su nam on i njegov vječiti šegrt Mad Professor ovdje skemijali i servirali. Jedini svijetli trenuci su trake "Telepathic" i "No More Roast Fish" (svojevrsnom i gotovo neprepoznatljivom inačicom hita "Roast Fish and Cornbread"). Prva ima sjajan miks, a druga prejebenu bas liniju. I to je već sve. Inače je "Black Ark Classic Songs" jedno patetično i nepotrebno izdanje, koje treba što prije zaboraviti.