Ime The Ethiopians je čvrsto povezano s počecima reggaea na Jamajci. Osnivač grupe, Leonard Dillon je još 1965. godine s Wailersima pod pseudonimom Jack Sparrow snimio dva zapažena singla prije nego je s dvojcem Stephen Taylor i Aston Morris formirao The Ethiopians. Bilo su to kasne šezdesete, vrijeme prijelaza iz ska u rocksteady, a novoosnovani trio The Ethiopians su u prestižnom Channel One studiju snimili nekoliko dobro primljenih singlova, među kojima je i kultni "Train to Skaville", koji je tada imao uspjeha čak i u Britaniji.

Sa singlom "Reggae Hit the Town" 1969. godine su predstavili ovaj novi glazbeni pravac, koji će u sedamdesetim zamijeniti ska i rocksteady, a The Ethiopians su bili tu od početka i u velikoj mjeri su pomogli ugraditi rastafari komponentu u tim počecima reggaea s kritičkim i osviještenim tekstovima.

S druge strane, priča ove grupe stoji kao malo koja druga reprezentativno za čitavu tadašnju jamajkansku glazbenu industriju (ako se ona tako uopće mogla nazvati u to vrijeme). Iako su imali dobre singlove i poneki veći hit kao što je primjerice "Everything Crash", novčano od toga nisu vidjeli skoro pa ništa. To je dovelo do toga da su njeni članovi bili primorani uzimati neke druge poslove kako bi preživjeli, a Stephen Taylor, koji je se bio zaposlio na jednoj benzinskoj crpki, je i poginuo na poslu u naletu jednog kamiona, što je ostavilo jak trag na ostatak grupe i skoro dovelo do njenog gašenja.

The Ethiopians su ipak nastavili postojati, iako je se struktura grupe mijenjala i premda su snimali vrlo dobre albume poput "Slave Call" iz 1977. godine. Nekad bi to bio samo duo kao u slučaju rečenog albuma s Dillonom i Morrisom kao preostalim članovima, a jedno vrijeme je u grupi bio i Albert Griffiths, koji će kasnije osnovati The Gladiators. U osamdesetim Leonard Dillon pravi restart grupe s dva nova člana, Haroldom Bishopom i Neville Duncanom, koji je prešao iz tabora Burning Speara i koji je jedno kratko vrijeme također bio dio grupe u njezinim počecima.

Upravo ovaj potonji igra centralnu ulogu u ovom novom albumu, koji izlazi pod znamenitim imenom The Ethiopians. Pri tome se "Survival" ne može mjeriti s klasičnim izdanjima ove grupe. Jedina veza s The Ethiopians je zapravo spomenuti Neville Duncan, koji je pak u grupu došao nakon njezinog "zlatnog perioda". Leonard Dillon, glavno lice i osnivač grupe, je preminuo prije pet godina, tako da su sva prava uporabe imena The Ethiopians prešla na Duncana.

No, bilo kako bilo, album "Survival" po zvuku, stilu i aranžmanima kao da je ostao u osamdesetim i isto tako je mogao biti objavljen prije nekih dvadeset i pet godina. Albumom dominiraju lagani upbeat tempi većinom digitaliziranih bubnjeva te kompaktne i tečne bas linije s uplivima vrlo melodičnih gitarskih i keyboard minijatura. To su zapravo fine, kratkotrajne skladbice, koje lako ulaze ali isto tako i ponovno izlaze iz uha. Ništa izvanredno i osobito nema u ovih deset songova, ali i ništa loše. Tek u skladbama poput "Disgrace" i "Jah Jah Help Us" Duncan šalta u dublju i sofisticiraniju formu.

Naslov albuma "Survival" ne oslikava samo njegovu većinom društveno-kritičku tematiku, već i borbu za opstanak imena The Ethiopians u novom stoljeću. Ali ona se čini već u startu beznadežnom spram zastarjelog i prevaziđenog stila kojim se jedini preostali član grupe Neville Duncan ovdje služi. "Survival" će ipak ostati tek jedna fusnota u dugoj i bogatoj povijesti od The Ethiopians.