'Don't look too much, you may not like the things you see' - pjevaju The Meditations u otvorenju svog novog albuma u pjesmi "Behold", koja na prvu u refrenu podsjeća na istoimeni hit od britanske grupe Aswad. Ali to ne mora ništa da znači, budući da je rečena pjesma jedna od najboljih na ovom novom izdanju s kojim se ovaj legendarni jamajkanski vokalni trio ipak ne vraća sasvim na scenu nakon više od deset godina izbivanja, budući da je od njih jedino još preostao Ansel Cridland koji sada nastupa pod imenom The Meditations.

Kako god bilo, album "Jah Always Find A Way" dočekuje s još nekoliko takvih snažnih komada, a jedna od njih je i "More Money", koja doslovno šokira svojom britkom iskrenošću u kritici i militantnosti u aranžmanima i ritmu. Sve se to odvija na samom početku od ovih ukupno četrnaest pjesama od kojih neke i nisu baš tako nove, budući da su snimljene još prije nekoliko godina.

Ali ni to ne mora igrati neku veliku ulogu. Ne za Ansela Cridlanda, Danny Clarkea i Winstona Watsona iz originalne postave The Meditations, koji su u reggae "biznisu" još od ranih sedamdesetih, a u svojoj bogatoj karijeri su surađivali kao pomoćni vokali s velikanima poput Bob Marley, Lee Scratch Perry ili The Congos. A imali su i samostalne uspjehe, poput kultnog hita "Woman Is Like A Shadow" iz ranih sedamdesetih. Tko iza sebe ima ovakvu biografiju, za njega čak i vrijeme protječe po drukčijim mjerilima.

Bitno je u svemu tome da je preostali član Cridland za realizaciju ovih pjesama u zadnjih osam godina u studije na Jamajci i Floridi doveo elitu reggae muzičara poput Sly & Robbie, Earl Chinna Smith i mnoge druge, a miks albuma potpisuju Willie iz The Aggrovators i njegov sin Kashief Lindo. Pored toliko umiješanih ruku, naravno da je album dosta neujednačen. Tu imamo na početku spomenute prvoklasne komade, s kojima je za požaliti zašto se The Meditations ili bolje rečeno Ansel Cridland nije i ranije vratio iz hijatusa.

Ali tu su i neke pjesme koje gotovo pa zaplašuju svojom prosječnošću i koliko dugo im je već istekao rok trajanja da mora da su čak već smrdjele i dinosaurima. Pri tome se misli na stvari kao "Pretty Little Woman" ili "Special Invitation". Između ove dvije krajnosti se kreće ostatak albuma, koji na koncu ne ispunjava ushićenje koje mu je prethodilo. Iako je uvijek predobro čuti The Meditations, pa makar bila to i trećina originalne postave, koji su po svojim vokalnim harmonijama bili nenadmašivi - samo ne slušaj previše pozorno, moglo bi ti se ne svidjeti što čuješ. A nemoj pogledati ni ovaj amaterski urađen video spot.