Na početku stoji upozorenje, omen kao samoispunjujuće proročanstvo: 'In the belly of the beast you can lose your soul'. Jest, sistem je koruptan i stenje pod težinom vlastite nepravde. To dobro znaju The Lions iz Los Angelesa, ovog modernog Babilona u kome je tako lako potonuti. Ali oni odašilju jednu potpuno drugačiju sliku ovog mega-grada, onu vrhunskih muzičara umjesto jadnih gangstera i narcisoidnih filmskih zvijezda. Ovaj kolektiv se, naime, sastoji iz lokalnih veterana reggae, ska i soul muzike, a neki od njih su svirali s Beckom, Black Eyed Peas, De La Soul i drugim poznatim aktovima.

Prema tome je njihov stil višebojan i svestran, ali ipak s jasnim individualnim otiskom. To su u tako svojstvenom stilu pokazali već u svom vrlo uspješnom prvijencu "This Generation", a to isto nastavljaju i u novom izdanju "Soul Riot". U pjesmi "Going Nowhere", u kojoj je na početku navedeno upozorenje, jedan od više vokalista ovog albuma i član legendarnog ska benda Hepcat Alex Désert, sa svojim hrapavim glasom uz prostrani one drop aranžman pjeva upravo o dezorijentiranosti modernog življenja.

Ali The Lions svoj novi album nisu zamislili kao još jednu ispraznu kritiku društva, već prvenstveno kao ventil za emocije i frustracije, davajući istovremeno puno prostora suptilnim plesnim elementima. Melodije su prozračne i svijetle, prije svega predivne i pune duhačke pasaže, a ritmovi zarazni i energični. U "Wilder Style" to sve prelazi čak u punokrvni ska/rocksteady, gdje se spomenuti pjevač Alex Désert upjevava u pravcatu ekstazu. Za dobar štimung albuma je se pobrinuo i DJ Black Shakespeare, bratić od slavnog i daleko više poznatog basiste Robbie Shakespeare, koji sa svojim I&I sound sistemom u prepariranom kombiju za prodaju sladoleda obilazi američku zapadnu obalu.

Zahvaljujući njegovim DJ ekstravagancijama se izvrsna verzija od "The Magnificent Dance" kultnih britanski punkera The Clash, ne treba postidjeti spram originala. "Rhythm Rock" je još jedna takva eksplozivna mješavina plesnih funky motiva i DJ vokala. Ali i kad prijeđu na emotivniju teritoriju s pjesmama poput "Falling" ili "Smoke & Mirrors", gdje dominiraju slatki duhači, golema roots reggae harmonija i falsetni vokal Malika Moorea, The Lions se doslovce uvlače pod kožu.

Na članove ovog sastava su očito formativno utjecali klasici reggaea i sound system kulture, te svi oni pravci koji su iz toga proistekli ili bili zahvaćeni njima. Njihova muzika ima jak retro štih, i to oni uopće ne kriju. Upravo je to ono što im daje određeni šarm s nostalgičnim prizvukom, koji vraća sjećanja na slavna vremena Motowna i Jamajke iz sedamdesetih.