Njegovo zlatno doba odavno je prošlo, ali hrvatski fanovi nisu ga zaboravili. U ovom će izvještaju biti riječ upravo o najvećem dancehall koncertu u Hrvatskoj ikada. Iako to nije onaj pravi, tvrdi dancehall, iako nitko od velikih fanova dancehalla neće Shaggya staviti ispred Buju Bantona, Shabba Ranksa, Busy Signala, Beenie Mana, Elephant Mana, Bounty Killera i ostalih velikana, najveći dosezi dancehalla potpisani su njegovim imenom. Shaggy ili Mr. Lova Lova nam je podario hitove koji su u svoje doba prešli granice nepravedno ignoriranog dancehalla i osvojile sve eminentne svjetske top ljestvice komercijalne glazbe. Iako sam osobno uvijek Shaggya smatrao karikaturom glazbe s Jamajke, odlučio sam da vrijedi pogledati što dotični ima ponuditi publici na koncertu.

Rise Up festival bio je namijenjen svečanom otvaranju porečke turističke sezone. Gosti poput Kirila Djajkovskog, Shaggya, Tare McDonald, Inne i sl. obećavale su uspješan bespalatan festival za mlade konzumente komercijalne glazbe. Uostalom, svi izvođači, isključujući Kirila i lokalne bendove koji su dobili čast svirati u nedjelju, predstavljaju poznata imena današnje i nekadašnje komercijale. Tako se Rise Up pokazao kao jedan uspješan projekt već prve godine. Istina, nije to projekt s kojim ćete stvoriti neku romantičnu vezu (kao onu što je mali dio mojih sugrađana stvorilo s Ritmom s mora nakon prvog izdanja), ali dok traje, garantirati će sasvim solidan komercijalni projekt.

Svo ludilo Rise Upa krenulo je već uz zalazak sunca. Na bini je DJ Chill, zapravo i jedino domaće ime prvog dana. Ono što vrti je rap, MTV stil, ali kakav stil. Dugo, dugo, 7, 8 godina ovako dobru selekciju komercijalnog rapa nisam doživio. Sve klasik do klasika, Missy Elliot, Snoop Dogg, Dre, Nate Dogg, Eve, legendarni dani kada je i MTV rap ličio na glazbu. Istina, kasnije je odlutao u neke elektronske crossovere, ali dok se držao čistog rapa, uživati je mogao svatko tko je odrastao na komercijalnom rapu s prijelaza iz 20. u 21. stoljeće.

Nakon Chilla, na binu se uspeo i maestro Kiril Djajkovski, vjerojatno najkvalitetniji autor elektronske glazbe na Balkanu. Spojiti razne vrste elektronike s romskom glazbom, a da taj koktel bude probavljiv i zavodljiv nije ni malo lako. Probali su mnogi, ali većina ih namjerno ili slučajno brzo odluta u turbo folk i potone u more smeća. S Kirilom to nije slučaj. On i Sundžuk orkestar nadopunjuju se već godinama, a njihov sklad daje svjetskoj glazbi nešto originalno i nesvakidašnje, a opet toliko uhu prijatno i kvalitetno. Iako je Kiril ovdje u prvom planu, vjerujem da bi se isti bez Sundžuka uklopio u prosjek, dok su u ovakvoj kombinaciji dorasli svjetskoj razini. Kada im se nadoda i vrhunska vokalistica poput TK Wonder koncepcija je potpuno zaokružena. Iako je meni osobno Kirilovom nastupu puno više odgovarao Ras Tweed, TK Wonder ima svojih aduta. Dobar vokal, vrhunski flow i dašak seksipila koji je danas neophodan za uspjeh u ovakvim glazbenim sferama.

Nakon spektakla Kirila Djajkovskog i njegovih suradnika, red je došao i na zvijezdu večeri i cijelog festivala. Show u režiji Shaggya i njegovog benda započinje meni osobno najdražim njegovim uratkom, "Long Time" (Street Bullies riddim). Nakon toga nižu se hitovi, ali i neke široj publici manje poznate pjesme. No ipak, centar pozornosti je zavodnik i hype „majstor“ Shaggy i njegove upadice. Da se razumijemo, većinu pjesama je izveo sasvim zadovoljavajuće, ali dojam je da je zapravo on najslabija karika cijelog Shaggy showa. Prva zamjerka je vrlo loše i jeftino ulizivanje publici. Svaki iole prosječan hype majstor bi uz „Croatia, make some noise“ i „Reggae music lovers, put up your hands in the air“ uspio smisliti i treću (možda i četvrtu) rečenicu koja bi služila za dizanje atmosfere. Uostalom, gdje je uopće taj toliko spominjani reggae u cijeloj ovoj priči? Bilo je, istini na volju, nekoliko smislenih, duhovitih i u zavodničkom stilu odrađenih „razgovora“ sa ženskim dijelom publike, a svakako u dobre tehnike ulizivanja spada i animiranje publike uz jedan od Severininih hitova. Ipak, glazbeni je dio odrađen jedva u prosjeku i ostaje nejasno što to tako dobar bend, a pogotovo back vokali rade u sjeni jedne dancehall karikature, a pomalo i šarlatana. Uzmimo za početak Rayvona. Taj čovjek boravi u Shaggyjevoj sjeni od 1992. godine i singlea "Big Up". Zašto? To vjerojatno ni njihov zajednički menadžer ne zna odgovoriti. Pjevač s Barbadosa na raspolaganju ima vrhunski vokal, a uz dobar marketing bi sigurno bio i zavodnik u Shaggyevom nivou dok pjeva srcedrapajuće romantične pjesmuljke. Sjetite se samo hita "Angel" i tko je zapravo tamo briljirao i dao dušu toj pjesmi. Osim Rayvona tu su i dvije vrhunske pjevačice. Imena su mi izmakla, ali sigurno je da su iz glazbene perspektive i one puno iznad standarda koji postavlja Shaggy. Nakon Shaggya, uslijedila je Tara McDonald no to je nastup koji ne zaslužuje puno mjesta u osvrtima. Polugolo skakanje i puzanje po pozornici prekidalo je povremeno deranje u mikrofon. Noge i stražnjica očito su najjači adut ove „pjevačice“, a moram priznati i da je modnom kreativnošću dosegla sam vrh. Majica s logom poznatog lanca brze hrane i dokoljenke u žuto crvenoj boji su najmaštovitije što je dotična uspjela smisliti. Pametnome dosta.

Rise Up se pokazao kao dobitna kombinacija grada Poreča za privlačenje mlađe publike iz regije, ali i solidnog broja turista na svečano otvorenje sezone. Poreč je također dokazao i da ovakvi i slični manji događaji ne znače nužno štetu lokalnom stanovništvu i turističkom poslu, naprotiv. Kako dolazim iz alternativnog grada i buduće europske prijestolnice kulture (Rijeke), čiji se vođe trude svim snagama ubiti svu postojeću alternativu, ali i vrlo velik dio kulturne ponude grada, nekako mi je ova kombinacija zvučala paradoksalno. Moji sugrađani su me cijelog života učili da buka i grad, a pogotovo buka i turizam ne idu zajedno. Ali valjda oni znaju bolje od onih koji upravljaju turizmom jednog Poreča.