Na koncert nisam otišla sa sto posto nabrijanošću kao ranijih godina pribojavajući se elementa "već viđenog", no Manu i njegovo društvo očito nikad ne razočaraju... Emotivna snaga ovog malog čarobnjaka u kakvom god izdanju, jednostavno ne ostavlja čovjeka ravnodušnim.

Emocija ćemo se već dotaći opet, idemo na koncert. Na samom ulazu smo se u startu našli u (ne)organizacijskom kaosu i traljavo odrađenom "popis" segmentu. No, nismo dozvolili da nas to uzruja (bar dok nismo probali doći do šanka). Krateći vrijeme do početka koncerta u ugodnim trkeljanjima, nekako nam je nastup Spremišta ostao sporedna stvar. Isprika momcima, vjerujem da im nastup kao predgrupa Manu Chaou ide na čast. U tim trenucima još se škvadra slijevala u prostor Velesajma, i bilo je zanimljivo promatrati kako u rasprodanom fan pitu ima podosta prostora za "obične smrtnike". Kako je kolega s Terapije primjetio - ulaznice za fan pit i ostatak koncertnog prostora bile su iste cijene pa čemu onda razdvajanje publike? Pogotovo na ovakvom koncertu jer na kraju nedvojbeno nije nedostajalo komunikacije između izvođača i publike, nego između publike i publike. Da budem gruba: kao da smo stoke u toru.

Koncert je kasnio pola sata od najavljenog, no čini mi se da to nije predstavljalo veliki problem širem dijelu publike. I kad su Manu i prateće La Ventura društvo stupili na pozornicu, sve je bilo onako kako treba i biti. Za otvaranje odabran "Mr. Bobby" je već nagovijestio da će ovo biti malo drugačiji nastup. Prvih 15-20 minuta sam se pitala da li mi se to samo pričinjava i da li unazad deset godina svaki njegov live doživim različito u različitom životnom razdoblju, no ipak je Manu za treći njegov posjet Zagrebu odabrao mirniju varijantu. To je malo zateklo poubliku (iznenadilo one koji su već bili na njegovim nastupima, a one koji nisu možda i zbunilo pitajući se gdje je onaj hype o kojem svi pričaju?). No, hypea nije nedostajalo kroz svih punih dva i pol sata svirke, ali mi je  prošlo kroz glavu da bi ga svakako voljela pogledati uživo bez op, op momenta!

Dobila sam zadatak da moram prebrojat koliko je puta izgovorio ojojoj i čak sam za ozbiljno pokušala doći do neke računice - i rekla bi da nije više od 150 -200 puta. Možda sam puno i rekla. A što je svirao? Svirao je sve, i strašno je teško poloviti redoslijed u tom njegovom furioznom nastupu jer zapravo nije ni bitan. Tu su bili svi hitovi: od "Clandestino", "Bongo bong", "Mala Vida", "Rumba De Barcelona", prekrasna "Mentira", "Minha Galera"- zapravo, od njega uvijek čujete sve što trebate čuti iz njegovog opusa. Mislim da se malo tko probudio jutros bez snažnog dojma u glavi i topline u grudima jer njegova energija i dijeljenje srca s nama izuva iz tenisica.

Svaka čast izvrsnoj sviračkoj postavi: Madjid Fahem na gitari, Philippe Teboul na bubnjevima i Gambeat na bas gitari su La Ventura. Pridonijeli su stvaranju velike dubine u zajedničkom nastupu s Manuom (ali i cijelom publikom!), tako da koncert nikako nije ostao samo na razini hita na kojem se morate pojaviti.

Još uvijek se ne mogu oteti dojmu da je ova izvedba bila više za razmišljanje nego za urnebesno skakanje. Nadam se da nema razočaranih, u našim redovima (vidi se iz priloženog) nema razočaranja.  Nakon nešto više od dva i pol sata čiste energije, ponovno smo se pri izlasku iz prostora osjećali kao stoka u gužvetini. No takve organizacijske propusne elemente  pokušavam potisnuti i dati Manuu da prevlada doživljajem.

Uglavnom, recept za dugovječniji život: ići na koncert Manu Chaoa! Kako mi se prije jedanaest godina potpisao na kutiju cigareta s "Manu, thanks!", sad mu mogu samo isto poručiti, Manu, thanks!