Za posljedice sinoćnjeg “potresa” u Močvari obratite se svom, uvjerljivo najboljem, domaćem sound systemu, Digitronu i njihovim specijalistima koji su svakim svojim nastupom sve bolji i bez premca pometu svaku konkurenciju.

Ovakvu recenziju spremam se napisati dulje vrijeme, otprilike dvije godine i to ne zato što mi se ne da, nego da sam ju pisala tada, vjerojatno bi me satrala većina poklonika duba. Dakle, promatram i slušam strana gostovanja na dub/reggae sceni i to pomno baš zato što želim dokazati svoju teoriju s kojom se mnogi možda neće složiti, ali nije me briga. Većina stranih gostovanja, popraćena Digitronom, bila su prosječna, izuzev Iration Steppasa prošle godine u “pokojnom” Sirupu. Od Mahoma, kojeg se čekalo mjesecima preko Reservoir Duba pa sve do Mexican Steppera, jako mali broj gostovanja zadovoljio je apetite koje naša publika ima. Što bi moj dobar prijatelj rekao, “sve je to mlaki stih!”. Da ne biste mislili da govorim u ime izmišljenih ljudi, svatko tko me imalo zna, poznato mu je da jako volim laprdati te isto tako i prokomentirati svaki nastup sa svojom okolinom i ljudima koji se razumiju u tehnikalije nstupa. Ako pitate većinu, uglavnom malo tko može razlikovati nastupe prethodno navedenih koji su u zadnje dvije godine prošli pultovima Medike, Mastersa i Močvare. No, kada je Digitron u pitanju, njihov nastup se čeka i zna se kada oni “grme”, a nisu jednom spasili mlitava i monotona gostovanja stranih producenata, DJ-eva i MC-jeva. Ne znam je li to do njihovog (ne)znanja o našoj publici, aljkavosti ili sklonosti ka improvizaciji na licu mjesta, ali izlizani hitovi, grmljavina bassa samo da bi se grmjelo u najglasnijoj varijanti i nepoznavanje sklonosti publike zbog koje sve to rade su vrlo loša opravdanja, da ne kažem, nikakva! Vrki i Andrija su profesionalci svog zanata i ne sumnjam da se publika i u inozemstvu “razbacuje” na njihove stvari jer oni pomno rade na svojoj glazbi i to se osjeća u svakoj novoj traci. Vrte oni svašta na partyjima, ali za njihove stvari se zna da su njihove i ljudi se u transu kreću u svim smjerovima. Nekako sam i dojma da je većina zaboravila na taj plesni trenutak u dubu i lakše im je samo grmiti, ali treba i to znati sa stilom. Mnogi ga, nažalost nemaju, no, to nije isprika da više uče i rade na svojoj glazbi i da se informiraju o publici koja njihove mlitave grmljavine plaća. Osobno, radije bih platila onda kartu samo za Digitron nego se mučila i natankavala pivom čekajući da se tamo neki dub gilipter makne s pulta da napokon čujem glazbu! Nastup u Močvari mogao je biti krcatiji i žao mi je što se dvorana nije potpuno popunila, no, svi koji smo bili, nismo stali otkako smo ušli unutra. Dubolik je bio solidan, ali Digitronci beru sve lovorike jer sam se bome načekala za ovaj izvještaj i držala sapun u ustima dvije godine da bih ovo mogla argumentirano napisati. Možete se složiti sa mnom, a i ne morate no, osporiti Digitronov nastup i rad ne možete jer onda ne volite dub.

I za kraj, baba bi rekla: “Nije što su naši, al najbolji su!” Slažem se s babom.

Foto: Andrija