U prvom dijelu reportaže o One Love World Reggae Festivalu kod Udina u Italiji napisao sam već sve i svašta o atmosferi koja je vladala tih dana za pamćenje. Festivalu je ovo tek četvrti rođendan i beba tek treba narasti. Za ljubitelje mira, chillanja, bezvremenskog osjećaja i hrane koja uvijek ima specijalni festvalski okus ovo je obećana zemlja. Nema šta nema za ljude koji ne trebaju puno. Meni je ovo tek druga godina na ovom festivalu i da vam iskreno priznam ne bi ga mijenjao. Volim kad svi ljudi oko mene vole Boba Marleya. Odmah sam sretan i trljam ruke zadovoljno jer ipak ima negdje freakova kojima je reggae/roots najveća špica. I hvala BOGu, Talijane se ne treba nagovarati da plešu.

Jedinu zamjerku bi uputio problemu koji se pojavio na line upu kada je Luciano otkazao cijelu turneju (nadamo se da nije iz zdravstvenih razloga). I u line upu se pojavila rupa jer je Luciano trebao biti vrhunac festivala. Rupu su pokušali neuspješno popuniti s Jesse Royalom. Ali šalu na stranu, mali nije tati Lucianu ni do koljena. Toliko o dečku. Tako da je line up ove godine za razliku od prošle bio mršav. Ali tko se zna zabavljati ne treba drugog da ga zabavlja.

A ja sam se zabavio baš taj treći dan festivala kada je nastupao nitko drugi nego tata mata roots/reggaea - Harrison ‘The Professor’ Stafford & The Professor Crew.Legendarni vođa najvećeg međunarodnog roots/reggae benda Groundation, kao i uvijek nije razočarao ni ovim svojim projektom The Professor. Okupio je oko sebe all-star ekipu muzičara na čelu s bubnjarom i zvijezdom najfilma "Rockers", našim dragim dedicom Leroy ‘Horsemouth’ Wallaceom koji se još uvijek snalazi za bubnjevima. Daš dedi palice i on roka i ne pita puno. Ova naša ekipa nas je provela kroz hitove Burning Speara, par stvari Groundationa, udarne stvari s prvog albuma Madness i zadnjih nekoliko singlova. Sve u svemu, rokaju pravi jamajkanski roots i čovjek može gotovo namirisati miris tropskih mora u zraku. To je reggae - lakši od zraka i teži od olova. Pa tko kuži roots kuži, o čemu pričam. Osobno sam nakon koncerta zaključio da je Groundation live ipak dimenzija za sebe s jazz JAHmming uletima. Profesor je dobar, ali mu je matični band ipak kategorija za sebe.
Sve u svemu - vrlo dobar (4).

Četvrti dan fešte se nekako došuljao i s njim simpatična Etana koja slovi za trenutnu kraljicu reggae glazbe (štogod to značilo). Gospođica ima glas, nema tu dvojbe. A i hitove poput "August Towna" iza sebe. Naočigled raste. Na stageu se snalazi fino - ima to nekakvu pojavu, karizmu, whatever. Draga mi je postala tek od nedavno, ali nakon koncerta mi je postala još draža. Jednostavno je simpa i svi je vole. Nakon njenih sat i nešto zavijanja na stage se nakon poduže pauze (valjda za stvaranje napetosti) popeo bend koji prži još od davnih sedamdesetih. Predvodnici britanske škole reggaea i jedan od omiljenih Marleyevih bendova - Aswad! Dvojica freakova s čudnim šeširima su šefovi - oni pjevaju svoje hitove bez ikakvog pritiska. Ipak su već dugo u svemu tome i ništa ih više ne može iznenaditi. Bili su debelo bolji od svih ostalih bendova i zaslužili su nagradu za vrhunac festivala. Čestitam. Bravo.
Odrokali su stručno "Don’t Turn Around" u nekoj čudnoj verziji za novo tisućljeće. Ali je prema očekivanju vrhunac vrhunaca, špica nad špicama ipak bila "Love Fire" (aka "Promised Land") u strictly live dubwise verziji. Ne znam može li bolje od toga.

Peti i zadnji dan festivala bio je rezerviran po običaju za domaće snage - stanovitog Fida Guida (whatever) i veterane Sud Sound System (whatever). Još od starog Rototoma volim Talijane pa neka se zabavljaju. Ja sam nakon svega zadovoljan količinom partijanja. Nakon svega jedna riječ od mene i za mene - dogodine...

Foto: One Love Festival