Stigla sam vlakom iz Valencije u Benicassim. Na kolodvoru nas je dočekao slatki mali bus sa zvukom reggaea u pozadini i odveo do festivala. Uzbuđenje je na vrhuncu. Trebalo mi je neko vrijeme da nađem slobodno mjesto u kampu, ali uspjela sam s novim prijateljima iz Engleske i no habla Ingles prijateljima iz Španjolske… Da, to je mali problemčić ovdje jer je na festivalu 80% Španjolaca, Francuza i Talijana koji uopće ne znaju engleski, ali snalazimo se nekako, svakako!

Nakon što sam složila šator, vrlo brzo sam se spustila u festivalsko dvorište… Ponavljam, raj na zemlji! Ima sve za svakoga, od bubnjara u African Villageu, žonglerana na Rototom Circusu, predavanja o povijesti reggae glazbe na Reggae Universityu do radionica na ArteSano Marketu i igraonica za djecu u MagicoMundo-u… Osim rekreativnih sadržaja, ovdje ima rukotvorina i hrane sa svih strana svijeta, probala sam pravi afrički sladoled od kokosa i najbolji je.

Festival je otvorio Junior Marvin sa svojim Wailersima (prvim od tri tributea Marleyu na ovogodišnjem Rototomu), s legendarnim pjesmama poput "Get Up, Stand Up", "Natty Dread", a što je dulje koncert trajao, to je atmosfera bila sve veselija. Na kraju smo svi zajedničkim snagama otpjevali "Redemption Song". Bilo je stvarno lijepo. Nakon što je Marvin završio sa svojim koncertom, ekipa se s Main Stagea malo razbježala, ali vratili su se vrlo brzo kad je mladi francuski pjevač Naâman počeo pjevati. Meni je taj čovjek otkriće, prvi put sam ga čula kad sam ga vidjela na line up-u i odlučila provjeriti tko je i što stvara. Zaljubila sam se, a nakon ovog live nastupa jos više. Dečko je pun energije, predivnog glasa, nije stao pjevati i skakutati po stejđu tijekom cijelog koncerta. Prije dvije godine je prvi put nastupao na Showcase Stageu (gdje nastupaju nove potencijalne zvijezde reggae glazbe), a jučer je zapalio Main! Baš svi su plesali, sve više zastava je nicalo iz publike. Nakon Naâmana na Main je došao Popcaan i razveselio publiku svojim sexy dancehall glasom. Imam osjećaj da Španjolci obožavaju dancehall.

Budući da sam dan prije festivala u Valenciji slomila mali nožni prst (nemojte voziti bicikl u japankama), malo sam se umorila i odlučila leći u hammock. Iz daljine sam čula da je Super Cat došao na stage, ali nije me baš zaintrigirao, pa sam nakon kratkog odmora odlučila prozujati festivalom. Naravno da me to dovelo na dub, tzv. Dub Academy, tamo su baš dobro prašili Don Fe i Prince, a i meni je nekako lakše bilo hopsati na dub nego na dancehall. Zaključak večeri: svi putevi vode na dub!

To bi bilo to od prvog dana, u kamp sam se vratila s osmijehom na licu i toplinom u srcu dočekala novi dan. Čujemo se za uskoro!