Posljednji poziv (dernier appel) za mir i ujedinjenje Afrike šalje ovaj zapadnoafrički reggae-buntovnik u svom novom albumu.

Šalje ga iz izgnanstva u malijskom glavnom gradu Bamako, nakon što su mu pristalice bivšeg predsjednika Obale Bjelokosti i trenutnog "gosta" haškog tribunala uputile prijetnje smrću. Da ozbiljno misle dokazali su ubojstvima nekih njegovih najbližih suradnika, koji su zajedno s Tiken Jah Fakoly ustali protiv tiranije rečenog diktatora i optuženog zločinca. Podrijetlom iz kaste Griota, tradicionalnih narodnih pjevača i svirača Zapadne Afrike, za Tiken Jah Fakolya put do jednog od najvećih afričkih pjevača i muzičara bio je na neki način predodređen, ali je sa svojim političkim angažmanom postao internacionalno poznat i priznat. U međuvremenu je se transformirao u jednog pan-afričkog borca, koji ne samo da prokazuje probleme Obale Bjelokosti, vec čitavog kontinenta. Gotovo svi tekstovi takozvanog "protestnog reggae-pjevača", pa tako i na ovom trinaestom mu po redu službenom izdanju, su politički motivirani. Poruka je jasna: stop ratovima na afričkom kontinentu, stop neokolonijalnom izrabljivanju, stop ugnjetavanju i siromaštvu!

No, on se ne zaustavlja samo na tome da kritizira stanje na vlastitom kontinentu, već ukazuje i na nedostatke Prvog svijeta, Babilona u rasta žargonu: 'If you go to America you know that people can't be late/if you go to Africa you know they're happy to wait' - kaže on u "Human Thing", gdje mu sa svojim medeno slatkim glasom gostuje nigerijska pjevačica i aktivistkinja Nneka. Pored toga što se ovdje obračunava s klišejima o bijelcima i crncima (refren 'It’s not only white man who do that/it’s not only black man who do that...'), Tiken Jah Fakoly iz svog malijskog egzila, zeleno-žuto-crveno dekoriranog kluba i studija nazvanog Radiolibre, ukazuje i na različito poimanje samog vremena između bogatog Zapada i siromašnog Trećeg svijeta. Ili kao što kaže jedna afganistanska poslovica uvezi stranih i tehnološki često puno naprednijih invazora: Vi imate satove, a mi imamo vremena. Pri tome ništa drugo bolje ne demonstrira svu mizeru ljudskog postojanja kao ove male sprave, koje mazohistično nosimo kao amulete oko ručnih zglobova, bilo iz praktičnih, estetskih ili prestižnih razloga, a zapravo simboliziraju strašnu sudbinu prolaznosti i ništavila na koje smo svi bez iznimke osuđeni - kazaljka neumoljivo otkucava i mi je još povrh svega dobrovoljno pratimo kao jaganjci smrtonosni potez noža.

Ali na stranu dublje filozofske pozadine Tikenovih tekstova, koje pjeva pretežno na afričkom i francuskom, a ponekad i na engleskom - za tako nešto svakako nemamo dovoljno vremena - na "Dernier Appel" je skupa sa svojim bendom Les Djelys, pored klasičnog roots reggaea, moćnih bas linija basiste Ras Jumbo i nebeskih duhača, pripremio i čitavu paletu zapadnoafričkih žičanih instrumenata i djembe perkusija. Zvuk je egzotičan, prirodno ritmičan i ima tu opipljivu estetiku uživo odsviranih aranžmana. Također, već nešto što dugo nije radio, su kolaboracije. Ovaj put s njegovim sunarodnjakom i idolom Alpha Blondyem u coveru Max Romeove "War Ina Babylon", koja je ispala veselija nego što je trebala biti, te u "Diaspora", dojmljivog poziva za pomoć upućenog afričkoj dijaspori. Nadalje, tu je pored spomenute Nigerijke Nneka, gostovanje Patricea u izvrsnoj "Too Much Confusion" s ukrštavanjem tradicionalne afričke sinkopirane ritmike s melodičnim (europskim) gudačkim uplivima.

Nije ovo zacijelo "posljednji poziv" u muzičkom smislu, kojeg ovaj četrdesetšestogodišnjak s pravim imenom Doumbia Moussa Fakoly, na naslovnici preko razglasnika zdušno odašilje iz srca afričkog geta. Rezervoar tema o kojima bi još mogao progovoriti u Africi je nepresušan, ali je "Dernier Appel" zasigurno do sada njegovo najzrelije izdanje. Kako u muzičkom, tako i u svakom drugom smislu.