Pred sobom imam novi uradak od "mladog" zagrebačkog benda Bamwise. Pratim Bamwise i prije nego što su se tako zvali. Sjetim se jedne gaže gdje su imali kao neki live u bivšem Krivom Putu. Ta gaže je blago rečeno bila totalni mess, ali su se trudili prvenstveno dobit ikakav zvuk kroz taj jadan i šugav sound systema Krivog Puta (tko zna kakav je sad? Ma zapravo, koga briga!!). Možda nisam najbolja osoba za recenziju ovog albuma jer znam sve te ljude u bendu, neke jako dobro znam i smatram ih svojim, odnosno, potukao bi se da treba za njih. Međutim, evo, potrudit ću bez emocija napisat ovu recenziju.

Moja kolekcija Bamwiseovih snimki je sad već dosta velika, imam nekoliko demo snimki, jam sessiona, i jedan neizdan live (From The Pit 27.04.2010) pa kad sam jučer dobio ovo novo izdanje bio sam na prvu loptu dosta skeptičan. Sebe sam pitao "što sad live?". No dobro, tvrd je format, ima omot, tiskan je dizajn na sami disc pa mi je olakšalo da poslušam time što moram cd samo stavit u player.

U zadnje vrijeme sve što mi se šalje da poslušam putem jumbo-mail-a mi je samo za informaciju, iskreno, NE DA MI SE downloadat muziku i slušat je na malim zvučnicima od kompa, pre dugo sam slagao referentni kućni hifi sustav, previše sam se trudio dobit sound koji meni odgovara a i pretpostavljam da i sami glazbenici su se potrudili dobit zvuk koji je profi. Tak da kudos za trud oko cd-a i što su rijetki kaj mi daju cd u ruku za poslušat na najglasnije doma dok sam sam. Bamwise je bend koji prati stope Radikal Dub Kolektiva, što po meni i nije tako lako. RDK je sa zadnjim albumom što su izdali za Universal Egg napravio jedan od boljih dub albuma koji sam imao prilike čuti u zadnjih desetak godina. Iskreno, meni "Bass Matters" je remek djelo "euro" dub-a, što sam ga više slušao to mi je bio bolji. Bamwise sigurno ne prati bendove kao što su Dubioza Kolektiv i/ili Antenat, koji ruku na srce meni nisu nikad izvorno pratili i vukli korijen iz reggae glazbe osim u onoj mjeri kojoj je njima odgovaralo, pa su shodno tome radili i greške u glazbenom syntax-u reggae-a. Ako će mladi bend vući korijen od domaćeg benda što se tiče dub/reggae zvuka onda je jedino logično da se ugledaju na RDK.

Znam iz prve ruke da "lijepilo" benda (sound/efx/dubbing) je čovjek koji je otišao u proučavanje duba/ reggae-a daleko od svojih prvih ulaza u reggae svijet i on ne radi nikakve greške u onom trenutku kad treba nešto legitimno posudit iz reggae glazbene povijesti, kako domaćeg benda pa tako i svjetske produkcije. Tu je zapravo Bamwise našao svoju formulu, Bamwise ne želi "bit netko", oni samo žele napravit svoje pa prema tome su automatski istinski novi i zanimljiv zvuk bez greške u syntaxu. Svakako imaju svoje greške i oni, međutim, te greške već sad vidim riješene samo da se slegne prašina oko "novog mladog benda". Live nije studio, a studio nije live, to se može najbolje uočit kad poslušam službeni demo i ovaj live od nedavno. Bamwise sam gledao više puta, u svakakvim izdanjima, a zadnje što sam gledao/slušao je bilo na Outlooku. Bamwise je imao priliku radit na ogromnom soundu koji je tamo postavljen (vrhunske i svjetske klase dakako) pa nakon dvije minute čovjek odmah shvati dok ih sluša da nema tu problema nit njihove zadivljenosti prema tom čudovištu od zvučnog zida koji jede i guta neiskusne i loše uštimane bendove. Bamwise je i tom i takvom soundu radio ono što radi najbolje. Znači live im štima, i bolje, jer upravo mladi bendovi mogu na račun svog live svirki dobit ikakve sljedbenike, pustimo WWW i slavu koje se tamo može steći, ako ne možeš rokat live, ostani doma pred ekranom i u "upload/download" svijetu. Nije velik stage za tebe.

Ne mislim kroz ovu recenziju previše opisivati pjesmu po pjesmu, ima neke pjesme koje su meni bolje a neke lošije, a i ima ih dvanaest ukupno pa ne mislim knjigu pisat o Bamwiseu. Odlučio sam se više pozabavit dok sam slušao pojedinim glazbenicima i na koji način oni zajedno stvaraju Bamwise.

Bass: Igor Ivanković ima kao prvo najbolji bass za svirat reggae, taj specifičan model instrument-a naprosto daje taj zvuk koji svi znamo i volimo, pravi reggae zvuk. Igor drži tempo Bamwise-a, kirurški precizno svira i to mi je osobno jako drago, jer ne može bit drugačije, reggae bassline nije free jazz improv spika, reggae bass je kompjuter style. Igor po meni svira na način da i ono što ne svira zapravo svira. Nadam se da će poradit jače i dublje na tom području. U mix-u je taman, i ima taj "driving" style dok svira što je po meni jedini ispravni put.

Keys: Ani, dok je skank u điru, meni je dobro, i dok ima trenutaka gdje Bamwise ode u preveliku eksperimentalnu Ani me drži tamo gdje volim bit, inna skank! Dok se drže skanka meni dobro, kad ga nema, meni manje dobro. Isto tako ima određen zvuk i stil, koji na svoj način drži bend na okupu da se ne odlazi previše u širinu.

Bubanj: Goran Goldin se snašao. Pratim njega i njegov stil pomno od početka, imam mali defekt kod ocjenjivanja bubnjara, naime, po meni, nemoj samo da te vidim da se nešto zajebavaš dok sviraš. Bubanj MORA bit u ovoj glazbi opasno linearan i bez greške, kako u sviranju pa tako i način na koji se koriste bubnjevi. Možda malo ne
fair sam oštar prema bubnjarima, ali to je tako, cijeli bend tebe treba da držiš beat, a ako to ne može onda u kurac sve. "Goldo" je uspio. Pratim njegov razvoj, iskreno mi je drago, neću ga previše hvalit, da se ne bi pokvario. Ima svoj određen način i to mi fora, međutim neke prelaze bi možda bilo bolje da prepusti perkusiji. Live dubbing
prati jako dobro što je običnim bubnjarima nezamislivo, što mu je jedan velik plus jer upravo zbog live dubbing-a dobiva na masivnost i snazi. Go forward.

Synth/Vokal: Andrija Santro ima svoj upliv u onom segmentu gdje drugi nemaju, dok su bass i bubanj na zadatku, Andrija treba pričat priču svojim temama i melodijama. Tu posao radi jako zanimljivo. Što se tiče sviranja i mixanje svih tih instrumenata i sprava u live izvedbi našao je pravi put da ne bude puka kopija nego istinski keyboard/sound glazbenik. Glasovno me podsjeća na Chet Baker (!), naime i Chet je pjevao kao što svira, držao se nota koje može pogodit, nije išao u vratolomije glasom, slično i Andrija radi. Mislim da Andrija bi trebao malo dublje u sebi tražit riješene za svoj glas, odnosno, iako je zanimljiv, ima onu boju koja nekima može bit super a nekima manje. Live to bolje funkcionira nego u studiju. Poruke koje šalje u svijet su univerzalne, pa tu je naša pravu mjeru bez patetike i/ili nepotrebne agresivnosti što puno mladi bendovi krivo furaju.

Perkusije: Meni super, to je to! Dajte više to turnite u mix za vrijeme live-a! Inače obožavam čuti perkusije u ovakvim sastavima, daje onaj neki "normalni" ton koji može privući različit profil ljudi, i to je po meni jako važno. Integralni element koji se meni podvuče pod kožu svaki put kad slušam.

Sound/live dubbing: Bez ovoga Bamwise bi bio nula, u live izvedbi to je taj element koji sve spaja, čuvar dobrog zvuka, svira soundboard kao instrument i daje ono nešto eterično i duboko što svi poznajemo kao dub.

Visuals: Ravnopravni član benda, vizuala prati zvuk a ponekad ti se i učini kao da zvuk prati sliku. Finalno poliranje cjelokupnom dojmu Bamwise zvuka i ne tipična riješena daju svoj upliv u doživljaj.

Uspio sam poslušat ovaj live dva puta od kad sam ga jučer dobio, bio sam doma i na miru, a i dok sam pisao sam ga slušao. Manje više znam te stvari, iako je to zbir pjesmi od unazad dvije godine ne mislim da bi Bamwise trenutačno uopće trebao razmišljat u smjeru albuma. Po meni, nadam se da neće napravit grešku svi ostalih domaćih bendova da se zakopavaju sa snimanjem albuma kad realno nisu za to spremni. Ako već nisu radili greške u syntaxu (volim tu riječ, shoot me!) stvaranje te glazbe onda ne znam zašto ne bi posudili stari dobar način jamajkanaca da izbacuju što više singlova za početak jer im je upravo taj put pred njima, nije to glazbeno traženje jer su se već našli, nego je to (po meni) glazbeno putovanje da svaki novi single mogu tretirati kao ideju koju će prezentirati kao samostalno djelo pa ako uspije super, a ako ne, idemo dalje. Osobno smatram da su mladi domaći bendovi previše za okupirani izdavanjem savršenog albuma, što stvara čep u glazbenom toku, umjesto da izbacuju kako im dođe, pa iako se koja greška provuče nije kraj svijeta, barem nisu zapeli na jednu te istu pjesmu sto godina. Snimat album je za likove poput Olivera, a ne za mlade reggae/dub bandove.