Iskreno, očekivao sam prosječan album sa nekolicinom solidnih pjesama te se iskreno bojao pojave autotune-a za kojim ovakvi autori često posežu. Međutim, već me prvo slušanje ugodno iznenadilo.  Naime, radi se o vrlo dobrom albumu popunjenom s trinaest  pjesama vrijednih slušanja i tek jednom potpuno nepotrebnom. Gotovo je cijeli album (s iznimkom posljednje pjesme) snimljen uz prateći band, što je veliki plus u doba kad se riddimi najčešće dobivaju digitalnom produkcijom. Takav pristup puno je pomogao postizanju punoće zvuka te se savršeno uklopio uz smislene i angažirane tekstove samog Giddimanija. Kao  najbolje ostvarenje albuma ističe se već naširoko poznata „Hold On Buju", posvećena posrnuloj reggae i dancehall zvijezdi Buju Bantonu. Uz ovu uspješnicu, tu su još i prekrasne skladbe „Him Smile", „Slave Driver" i  ljubavna „Naturally" te oštre političke kritike - „Fakers (One Man Alone)" i „Doom's Day"; naravno ni ostale skladbe kvalitetom ne zaostaju za spomenutim. Tek se jedna negativna iznimka pojavljuje na samom kraju albuma. Pjesma, ako se tako uopće može nazvati, „Back For The First Time" potpuno je nepotrebna na ovom, inače, veoma dobrom albumu i  moj je savjet da je zaobiđete u širokom luku. Radi se o potpuno neukusnom iživljavanju autotune-om i primjer je zašto bi se taj alat konačno trebalo zabraniti u glazbi. Još je uvijek neshvatljivo zašto je to iritantno „remekdjelo" postalo tako popularno u suvremenoj glazbenoj produkciji, a još je manje shvatljivo zašto je Perfect svoj glas širokog raspona, koji veoma dobro zvuči i u pjevačkim i u rap dionicama, odlučio uništiti ovim 'smećem'.

Perfect Giddimani je svakako ime čiji rad vrijedi pratiti i to je dokazao novim albumom. Ukoliko u budućnosti ne bude (prečesto) posezao za autotune-om, sigurno će se dugo zadržati u vrhu reggae svijeta. „Back For The First Time" najavljivan je kao njegov najbolji album u karijeri i sa tom se najavom nije pretjeralo. Iako ima i boljih, Perfect je svakako glazbenik pred kojim je svijetla budućnost.