Tri su godine prošle od prvog izdanja festivala koji je tada još bio sakriven u jankomirskoj šumici te je ovo četvrto izdanje bilo posebno zbog slavlja 15 godina Pavarti Recordsa, nezavisne izdavačka kuća čija je namjera aktivno pridonositi rastu i razvoju psy trance scene. Treba imati na umu da se radi o još relativno novom festivalu tako da nije za zamjeriti što nije bilo sve savršeno. Ostaje mjesta popravcima i boljoj organizaciji te učenju na ovogodišnjim propustima kao što je nikako osmišljen parking za automobile, prerano rasprodane ulaznice za ulazak na festival, loši higijenski uvjeti itd. Svejedno, festival vrijedi dolaska jer nudi i više nego dovoljno za sasvim pristojnu cijenu ulaznice. Nudi boravak u prekrasnoj prirodi, upoznavanje novih ljudi, primamljiv broj kvalitetnih imena na dugačkom popisu izvođača i nudi puno avantura, magičnih trenutaka i raznih dogodovština.

Prvo što želim naglasiti je to da je festival ogroman! Brojka posjetitelja protegnula se i do šest tisuća predivnih ljudi iz najrazličitijih dijelova svijeta. Obzirom da se velik dio ekipe samo prebacio ovdje s prethodno održanog Lost Theorya, sva dobra mjesta za kampiranja popunila su se i prije službenog početka festa. Tako sam bila prisiljena kampirati nedaleko od main stagea koji se nalazio na jednoj strani festivala, dok je druga strana udaljena pa skoro i pola sata hodanja te se tamo nalazio i dub stage. U sredini svega se smjestio Alternative stage okružen shopovima i restoranima.

Digitronovoj široj obitelji i prijateljima pripala je čast organiziranja dub kutka, no nažalost tamo na kraju nisam uspjela provesti vremena koliko sam mislila da hoću. Veliki razlog tome bila je upravo spomenuta udaljenost od kampa, ali i što se stalno svagdje nešto događalo i šteta je ustvari bila zadržavati se dugo na samo jednom mjestu. Možda pomalo zasićena u ovom trenu dub scenom na kojoj se krećem zadnjih nekoliko godina, sponatano se dogodilo da sam davala priliku i drugim glazbenim pravcima koji su se mogli čuti i prilično me iznenadilo da mi se toliko svidjelo druženje sa psy glazbom.  Svejedno, 1-2x dnevno posjetila bih dub koji bi kao i obično uvijek dobro oraspložio dubokim bassom koji je lupao iz Digitronovog sounda. Okupila su se ovdje uglavnom već dobro poznata domaća imena (Low Frequency, Dubolik, Bass Maters, High Grade Commanda...) te strana imena koja smo većinom imali priliku slušati tokom protekle jesenske sezone (Haspar, Dub Engine, Warrior Charge, Gamma Sound...)

Zbog hippie zaraze koja je zavladala festivalom te sam naravno morala i ja biti jedna od inficiranih, nažalost nisam uspjela biti skoro pa uopće na dubu zadnje dvije noći i sada mi je jako žao zbog nekih propuštenih imena (ponajviše Dub Conductora). Osim toga prvu noć festivala pljuštala je kiša, nije pomogala čak niti kabanica, tako da sam ostala uskraćena i za tu još jednu noć. Nastupe koji su me oduševili i koje bih posebno istaknula su definitvno Low Frequencya koji je zagrijavao za Dub Engine. Dub Engine je studio/ live projekt iz Italije. Nastao je zajedničkom energijom dvoje ljudi: Tux (dubmaster/fx) i Sabry (vokal/sint). Za razliku od njihove jesenke svirke u Zagrebu koja me tada nije posebno impresionirala, ovaj put mislim da su razvalili.

Osvrnula bi se i na main stage koji je bio brutalno dobro bio lociran te je vibe na njemu bio posve poticajan i pozitivan. Stotine ljudi neumorno su skakale bez obzira na kišu ili blato jer konačno svi smo i došli tamo radi glazbe prvenstveno. A psy trance koji je peglao od jutra do sutra svaki dan, sa svega nekoliko sati pauze tokom dana, nije bio jedina zaraza koja je vladala festivalom, no o tome kasnije.  Iako se dosta ljudi žalilo na previše bassa i preglasno ozvučenje, ja to nisam osjetila, dapače, trance stage odjekivao je kristalno čistim soundom. Fascinantne dekoracije krasile su mračnu šumu koja je isparavala okolo udoline u kojoj se plesalo što je sve skupa pridonosilo cjelokupnom ambijentu koji me uporno zadržavao i mamio na ostanak ondje i uživanje u toj audio vizualnoj poslastici koja se ne može tako često doživjeti kod nas.

Nažalost, osim spomenute udaljenosti kamp-dub, prva stvar koja mi je skratila festivalske noći ticala se vremenskih neprilika i dosadne kiše koja je uporno pljuštala cijeli prvi dan i noć. Sakrivena ispod kabanice koja nije previše pomagala gacala sam u gumenim čizmama sve do nekog trena kada više nije bilo opušteno biti u mokroj robi. Da, bilo je hladno tijekom noći i da bila je stopostotna vlaga u zraku. Ništa ugodno, ali barem očekivano i opremljeno toplom robom.  Čim je sunce zasjalo, festival se počeo doživljavati iz neke sasvim nove perspektive. Ljudi su izmigoljili iz svih svojih natkrivenih sakrivališta i tijekom dana uglavnom zadržavali se u području oko Alternative stagea. Chill dio ispunjavali su mljackavi zvukovi koji su se međusobno preljevali u laganu psihodeličnu glazbu, prikladnu za resetiranje i odmaranje od intenzivnih noći.
Bilo je tu i kino sa super filmovima koji su se vrtili tokom noći, bio je cijeli niz radionica i predavanja (shame on me, nisam ovaj put prisustvovala niti jednoj), sasvim fina ponuda hrane, pristupačne cijene...

Ono što je razljutilo poveliki broj posjetitelja i o čemu se preko eventa festivala raspravljalo i pričalo i tjedan dana kasnije, činjenica je da se dobar dio festivalske ekipe zarazio i proveo dio vremena sa istim simptomima (proljev, povraćanje, bolovi u trbuhu, temperatura). Razlog je i dalje nepoznat, ostaju samo nagađanja o tome je li kriva voda koju smo pili jer je navodno posve pitka i nije uzročnik virusa. Nadamo se u svakom slučaju da će nagodinu više pažnje posvetiti kvaliteti određenih stavki koje su bitne kada se očekuje veliki broj ljudi na jednom mjestu. Uz malo više ljepšeg vremena i više sunca uživali bismo za nijansu više, no svejedno izvukla sam najbolje što sam mogla kako bi se dobro provela i sa ovim festivalom zaključila svoju festivalsku sezonu.

Dogodine!