Zapravo, da nije bilo nekolicine jamajkanskih pionira-luđaka, vrlo je vjerojatno da bi, što se tiče kvalitete zvuka, još uvijek bili zapeli manje-više na onoj razini iz šezdesetih. Još je gora činjenica da to ne bi, izuzev možda nepopravljivo tvrdoglavom Neil Youngu, nikome posebno zasmetalo: ono što ne znam, to me i ne zanima - glasi otprilike jedna strana poslovica. Po tadašnjem prevladavajućem zapadnjačkom poimanju muzike, važniji su bili lirika i melodija, nego kakvoća samog zvuka u doslovnom smislu. Poslušajte samo na primjer stare jazz ploče iz toga vremena - puno lijepog se tu može čuti, ali sama kvaliteta zvuka je većinom loša (mada i to ima svoju posebnu čar). Čovjek je morao otići i poslušati to sve uživo da bi mogao u potpunosti uživati. Premda bi takvo stanje, to jest pune sale i dvorane, i danas organizatorima i muzičarima i više nego odgovaralo, mi svi skupa bi bili ipak puno siromašniji u muzičkom i kulturnom smislu.

Bili, da nije upravo likova kao što je jamajkanski producent Joe Gibbs, koji su odradili pravi pionirski posao u tehnologiji snimanja i produkcije. Ovaj legendarni producent je 1975. godine opremio studij sa 16 špura i vlastitu tiskaru ploča. Što je tada bila velika stvar, posebno na Jamajci. Suradnja između njega i inženjera zvuka Errola Thompsona već je trajala nekoliko godina i bili su poznati kao The Mighty Two. Njihov glavni studijski bend bio je The Professionals u kojem su sudjelovali i Robbie Shakespeare, Sly Dunbar i Earl 'Chinna' Smith. Ti isti The Professionals su bili više poznati kao The Revolutionaries, ali to je jedna druga priča. Kako god bilo, u drugoj polovici sedamdesetih ovaj tim je bio odgovoran za preko stotinjak hitova, a lista onih koji su s njima surađivali je bila who's who tadanje jamajkanske reggae scene.

Po samoj prirodi stvari, imali su puno materijala na raspolaganju za miksanje i dub verzije. Stoga već 1976. Joe Gibbs započinje seriju "African Dub", s njim kao producentom i Errolom Thompsonom za mikserskim pultom. Pored ostalih vrijednosti ove serije, tu se može idealno pratiti razvoj reggaea i duba od gotovo samih početaka, pa do prijelaza u digitalno doba tijekom osamdesetih. Prvi dio ove serije "Chapter One" iz 1976. ne razlikuje se puno od Gibbsovog prvog, proto-dub albuma "Dub Serial" iz 1972. godine. Tu je vidljivo da je dub u svojoj početnoj formi bio više neka vrsta instrumentalnog reggaea. Tipičnih dub efekata kao reverb i delay ovdje gotovo i da nema - oni će u seriji doći tek kasnije. Errol Thompson, koji je bio zadužen za miks, se u ovom prvom dijelu ne ističe nešto posebno, iako je u narednim godinama postao jedan od najboljih u ovom fahu. Akcent je na golom ritmu i bas linijama, te ubacivanjima i izbacivanjem pojedinih instrumentalnih špura. Ništa više, ali se već tu očituje odlična kvaliteta zvuka Gibbsovog studija.

U sljedećem "Chapter Two" iz 1977. situacija je nešto bolja. Tu se sada kao bend pojavljuje Soul Syndicate, a Thompsonov miks je slobodniji i vještiji. S tim da su ovdje neki riddimi iz prethodne rocksteady ere izvršili tranziciju u reggae, što je rezultiralo u većoj ritmičkoj raznovrsnosti albuma. Ali tek s "Chapter Three" iz 1978. godine se puca iz većih kalibara. Miks je vrhunski - ekstravagantan, sulud i inovativan. Kao i puno dinamičnija ritmika, s raznim vokalnim isječcima poznatih hitova iz toga perioda. "Chapter Four", objavljen godinu dana kasnije, slijedi istu shemu kao i prethodnik. Ali miksevi nisu toliko nadahnuti i razigrani kao u trećem dijelu. Riječ je o puno smirenijoj konstelaciji s više finese i razrađenim detaljima. Nakon višegodišnje stanke, Joe Gibbs 1984. izdaje peti i zadnji dio serije, u kome do izražaja dolaze tada novi elementi synthova i općenito moderne tehnologije. No, to ipak nije tipični 80's dub album - nova postignuća su vješto uklopljena u postojeće, klasične dub standarde i "Chapter Five" savršeno oslikava prijelaz iz starog u novo, koristeći ono najbolje od oba.