Njihova prva objavljena pjesma bila je na kompilaciji subotičkog festivala Omladina 1988. godine. Naziv rečene kompilacija bio je "Ovakav zvuk još nisam video" i zaista, onako kako su tu zvučali Del Arno Band još nitko nije "vidio" na ovdašnjim prostorima.

Barem ne od jednog domaćeg izvođača. Ova beogradska skupina oko braće Vladana i Jovana Matića slovi za jedne od pionira reggaea na području bivše države i sama ta činjenica osigurala im je mjesto u analima reggaea. Pjesma "Mi smo pošli", s kojom otvaraju debi album "Igraj dok te ne sruše!", označava ujedno početak onog istinskog roots reggaea na ovim prostorima. Glomazni basovi, dinamični tribalni tempo, majestetični duhači, melodični synthovi i prostrana distorzirana gitara - reggae je kod nas ušao moćno i na velika vrata!

Bila je to 1989. godina i s današnje distance riječi pjesme "Ljubav u prolazu": 'Pred nama su samo poraz i nasilje... ulice su opasne...' imale su uistinu proročanski karakter. Iako je ona tada govorila o sasvim intimnom emotivnom stanju otuđenosti i izmještenosti u okolini koja je već dobrano izgubila svaki sentiment. I koja je se (možda čak i nesvjesno) pripremala i otupljivala na krvavi, neljudski pir koji će uslijediti koju godinu kasnije. Stječe se utisak da su Del Arno Band došli prekasno. Reggae kao muzika, koja je predvođena Bobom Marleyem nastupila da promijeni svijet na bolje, ta muzika za nas je u obliku ove grupe došla nažalost suviše kasno. Njihov poziv 'Probudi se!' u istoimenoj pjesmi je, danas se to može sa sigurnošću utvrditi, naišao na gluhe uši. Umjesto da se probudimo, mi smo prešli u morbidni trans i poput mjesečara otrčali u mrak iz kojeg ni dan danas nismo sasvim izašli.

Pri tome su Del Arno Band sa svojim prvijencem tada napravili pravu malu muzičku revoluciju. Posebno ako uzmemo u obzir povijesne uplive duba u završnoj "Ljudi dobre volje". Dinamični, vrhunski roots reggae kakav su po prvi put demonstrirali u ovih svega sedam pjesama, bio je sve drugo osim djelo nekakvih zelenih početnika i amatera. Dapače, oni su ispunjavali sve kriterije profesije - njihova filigrana off beat ritmika i koncizne bas linije ni u čemu nisu zaostajale za svojim jamajkanskim uzorima, a način na koji uvezuju druge muzičke forme poput rocka, jazza i popa na ovom albumu bila je u istom rangu s ondašnjim britanskim aktovima svjetske klase tipa Steel Pulse ili Aswad. No, Del Arno Band je već tada imao svoj istančani i prepoznatljiv stil, a na to sve dolazi i njihova, na materinjem jeziku i raznim metaforama bogata lirika ('ova soba je čitav tvoj svet') s inteligentno upakiranom kritikom društva, ali i autobiografskim opservacijama vlastitog sebe, ogoljene iskrenosti.

Sudbina ove grupe je na neki način postala nerazdvojivo povezana s onom od bivše države. Stoga ne čudi da se 1993. razilaze i tek dvije godine poslije ponovno formiraju u nešto izmijenjenoj postavi, a Del Arno Bend je tijekom godina postao svojevrsna institucija, kroz koju su u nekom momentu u vremenu prošle desetine članova i neki od njih će odigrati važnu ulogu u daljnjem razvoju reggaea, prije svega u današnjoj Srbiji. Prvenstveno tu je Nemanja Kojić Kojot, koji će s Eyesburnom, ali i samostalno ispisati povijest poslijeratnog reggae, kao i još neki drugi. Nakon ovog albuma, objavit će još šest izdanja i imati puno antologijskih hitova ("Dim iz moje lule", "Više nego život", "DAB je tu da spaja"...). Novi album je najavljen još prije nekoliko godina, ali se na njega još nasušno čeka.