Razbarušena, crna i kovrčava afro-frizura ispod koje zrači nezaobilazno šarmantni Neneh Cherry-osmijeh samo su jedni od atributa s kojima je ova mlada britanska pjevačica zadobila simpatije publike i kritike, još jedan, onaj puno bitniji i relevantniji, je njen glatki, pomalo sneni i nježni vokal.

Pedigre od Hollie Cook je besprijekoran, kćerka je bubnjara iz Sex Pistolsa Paula Cooka, a majka joj je bila plesačica u Culture Club, kultnom sastavu iz osamdesetih. Time je na neki način njena glazbena orijentacija bila preodređena - pop i reggae iz Culture Cluba upareni s otresitosti punka od strane njenog oca. Već sa svojim prvim albumom je pobrala ovacije čak i od BBC-a, koji ga je opisao kao 'jedan od najugodnijih reggae albuma godine'. No, poznavajući pretjeranom hvaljenju vlastitih izvođača sklone britanske medije, ta izjava i nema baš neku težinu i vjerodostojnost, ali svakako da je se radilo o vrlo lijepom albumu.

Bila je to 2012., a nedugo potom je izašla i dub verzija istog albuma s potpisom Prince Fattya, njenog suradnika i producenta. "Hollie Cook In Dub" ujedno i do danas predstavlja najbolje izdanje ovog britanskog dub majstora, a suradnju su nastavili i na ovom novom albumu. Njima su se u ovih ukupno devet skladbi pridružili i legendarni Dennis Bovell, Omar, George Dekker i Winston Francis. "Twice" kao album odiše nedvojbeno ranim disco elementima, beatovi tjeraju ako već ne na ples, a ono barem na zadovoljno cupkanje. Isto su tako skladbe prožete i kričavo-glamuroznom estetikom sedamdesetih, prvenstveno po elegantnim gudačkim dionicama kao izašlim iz nekog James Bond-filma, te organičnim reggae aranžmanima s karipskim plesnim štihom, čime opravdava ono kako ona sama opisuje svoju muziku: tropical pop. Kako god, Prince Fatty je ovdje ponovno svoj posao odradio vrhunski s ritmičnim reggae podlogama i masom vintage-spacey zvukova.

Premda joj vokal povremeno djeluje suviše monotono i jednošpurno, Hollie to izjednačuje s vrlo empatičnom bojom glasa i lirikom iskrenog lovera. Melankolično i romantično ona opisuje jadi i užitke ljubavi. U njenim pjesmama zalazak tropskog sunca još uvijek lijepo izgleda, ali su i sjene usamljene noći već prekrile praznu pješčanu plažu. Upravo kao što je i sama ljubav puna slatkog bola i gorke sreće. Cjelokupno gledano, njen novi album je (kao i prošli) na neki način anakronizam. Glazbeno i stilski ide gotovo trideset godina unatrag i s čežnjom budi neke već davno zaboravljene déjà-vue; svjetlucajuća disko-kugla i visoke potpetice u izvornoj jamajkanskoj dancehall fešti, dok svi prisutni plešu i pri tome se nevjerno mjerkaju ispod oka, a pod širokim i vrlo šarenim majicama kriju malokalibarske pištolje, onako čisto reda radi i mode. Konačna poruka albuma je: ljubav je opasna, sjaj je varljiv, ali to sve nije razlog da se u njima ne uživa. Onako što je to imao njegov prethodnik, ovaj novi album vjerojatno neće dobiti svog dub-dvojnika, budući da su dubovi pjesama ovdje već uključeni u showcase stilu - jedan razlog više da ga se posluša.