Neobično dugo je trajala adolescentska faza ove novosadske grupe formirane 2009. godine u kojoj je se činilo da će ostati jedni od onih, kojima su generičke ska i reggae forme tek alibi za cugu, skakanje i sredstvo, kojemu je cilj sebe nazivati tobožnjim "alternativcima". Tako bi možda i ostalo da se nije desio ovaj novi, sedmi po redu album, koji je pomiješao karte nanovo. Pored toga što obiluje hrpom referenci na (zajedničku) glazbenu prošlost - kao što je new wave talas, punk i rock osamdesetih u rasponu koji se proteže od Let3 ("Sam u vodi" - "Fališ mi") do Štulićeve Azre ("Ne mogu pomoći nikome od nas" - "Ja ti druže ne mogu pomoći"), pa se čak kači i o sarajevski Merlin iz faze osamdesetih, dok su ovi još donekle stvarali pravu glazbu ("Generacija") - aranžmani novog albuma su puno koščatiji i čvršći nego ikad prije. Klavijaturska komponenta je u "Eventualizam" potpuno uklonjena, a njezino mjesto su popunile virtuozne gitarske dionice, po kojima su raspršene nijanse rocka, jazza i bluesa, isto kao i masivni, puni i demonski melodiozni puhači, koji primjerice kao u rečenoj "Fališ mi" sa suptilnim ali prostranim ritmom bubnjeva napumpavaju dinamiku do usijanja i konačnog rastaljenja. Pa ipak, ska i reggae je ostao glavni lajtmotiv albuma, od kojega se Josip A Lisac (JAL) nisu odrekli i pored (ili baš unatoč) pravom bestijariju stilova i utjecaja, prerađenih u ovih ukupno jedanaest novih skladbi. Njihov ska i reggae, nadograđen dakle brojnim drugim stilskim uplivima, nije nužno neopterećen, lak i zabavan, već je izbrazdan agresivnom gitarskom distorzijom i izrotiran energičnom ska/punk ritmikom, te je podčinjen transcendentnoj naraciji ovog zapravo duboko filozofskog albuma s humorističkim elementima i retoričkim pitanjima kao referentnim točkama ('a ko si ti da budeš zaštićen od mogućnosti?'). Iako bi to već samo po sebi bilo dovoljno, ovom albumu osigurati titulu njihovog do sada najboljeg uratka, u "Eventualizam" ovi Novosađani, čini se, pronalaze pravi užitak u razotkrivanju egzistencijalističkog sumraka moderne individue i njezinog paradoksalnog odnosa prema sebi, okruženju i zajednici. Tim više je paradoks što u svojoj persiflaži ("Fajt klab") kultnog filma (po puno boljem romanu Chucka Palahniuka) "Klub boraca" redatelja Davida Finchera s Edwardom Nortonom i Bradom Pittom u glavnim ulogama, nisu shvatili glavnu poantu filma, koji je jedna od najjačih ontološko-anarhističkih opservacija upravo na tu temu. Ali možda je to i zato - kako sami kažu - što ga nisu gledali s prijevodom :).

audio: deezer link