Što je to sa svim starcima kad dođu u pozne godine da se vide prinuđeni dijeliti svoje mudrosti s ostatkom svijeta? Htjeli mi to čuti ili ne. Pri tome se zaboravlja činjenica da ima puno starih budala, koji ama baš ništa u životu nisu naučili. Premda autor ovih redaka odbija prihvatiti da su članovi ove kultne britanske reggae grupe budale, mudrosti koje pokušavaju širiti u svojem novom albumu su toliko površne i izlizane, da se nameću ozbiljne sumnje u njihovo mentalno zdravlje. Debakl počinje odmah s naslovom albuma, "Don't Play with Fire" je jedan od najnemaštovitijih naslova u posljednjih nekoliko godina i u sebi ima toliko mudrosti, koliko i poleđina jednog omota čokolade. U nastavku ovog seniorskog reggae albuma, koji tako i zvuči, nailazimo na hrpu sličnih mudrolija i površnih opservacija kao što je primjerice zlouporaba religije u "Relijan" (aha, zanimljivo, recite to onima u Siriji), ili citiranje biblijskih savjeta u "Hear no Evil", kao da ona ionako nije već najčitanija knjiga u povijesti i nije kao da je nitko drugi osim njih nije pročitao. Stvar postaje još gora kad se ove starkelje prime ljubavnih tema kao u "She Look like Reggae" u kojoj, u svojoj matoroj napaljenosti valjda, brkaju svoju Rastafari religiju i ljubav prema reggaeu s nekom ženskom što pleše, uspoređujući njezine veličanstvene obline s uzvišenosti njihovog Hajle Selasija, a njezine glatke pokrete s blagom energijom roots rock reggaea - bljaaaak! Ipak, nije sve tako sivo u novom albumu ove grupe, koja je u osamdesetima s izdanjima kao što je album "Takin' the Strain" i singlovima tipa "Dole Age" i "Free Speech" pisala povijest britanskog reggaea i koja je prije četiri godine s povratničkim albumom "I-Surrection" slavila četiri desetljeća postojanja. Puhačka sekcija u spomenutoj "She Look like Reggae" je itekako vrijedna spomena. Ali pravi vrhunac ovog showcase albuma s vokalnim i dub verzijama su upravo šest dubova, koje potpisuje siva eminencija britanskog duba, Dennis Bovell. Naime, sve ono što prethodno nedostaje u vokalnim skladbama, u njihovim dubovima toga nalazimo za izvoz. Svježina, inovativnost, lucidnost i hrabrost kročiti nekim novim putovima, znači sve ono što su Talisman očito zaboravili da je potrebno za dobar album, Bovell je, iako ne previše mlađi od ovih, ipak nadoknadio u svojim dub miksevima. I samo radi toga vrijedi nabaviti ovaj album.