Bilo je u prošlosti puno pokušaja spojiti afrobeat i dub, tako da to zvuči prirodno i nekako jedinstveno. Od Sherwoodovog African Head Charge, do današnjeg Dub Colossusa (album "Addis Through The Looking Glass", na primjer), ali svi su oni uglavnom ostavili dosta prostora za poboljšanja. Prije svega zato što je to uvijek zvučalo poprilično usiljeno i proizvoljno. Trebala je nastati nekakva situacija u kojoj će do toga doći, onako, samo od sebe. Na svu sreću, i nakon puno promašaja, takva prilika je se ukazala u slučaju brazilijanske grupe Bixiga 70 i njihovog producenta Victor Rice.

Ovaj Njujorčanin, koji je zapravo stara kajla u dubu i uživa odličnu reputaciju u relevantnim krugovima, te je surađivao s primjerice The Slackers, The Senior Allstars i Easy Star All Stars, već neko vrijeme živi i radi u Brazilu, posvetivši se potpuno produciranju za tamošnje glazbenike i izvođače. Jedni od njih su i spomenuti Bixiga 70, deseteročlana grupa koja kombinira afričke i brazilijanske glazbene obrasce, a koji su sami po sebi kompatibilni; i jednima i drugima u centru stoji naglasak na osvajajućom, hipnotičnom i zaraznom poli-ritmikom.

Ali kako se dub uklapa u sve to? -pitanje je na koje nije bilo lako naći odgovor, sve dok se producent Victor Rice nije dohvatio njihovog posljednjeg album "III", da od njega načini jedan dub album. Budući da je spomenuti album on sam i producirao, za njega kao starog dub fanatika, koji se već godinama drži starog King Tubbyjevog principa live miksanja na vintage opremi i uporabom sasvim ograničenog ali odabranog broja efekata, bio je to izazov kojem se očito nije mogao oduprijeti. Tako je Rice u svom stanu, visoko iznad kaotične vrele Sao Paola u poznatoj Copan-zgradi, trideset i dvokatnoj mega-građevini u kojoj živi preko 5000 stanovnika, prislonio svoj mikserski pult uz sami prozor i pustio da ga uzavrele vibracije grada dole obuzmu i odnesu u samo tamno srce afričke i brazilijanske prašume. U njegovoj viziji, prostrani i majestetični puhači oponiraju velike afričke slonove, ritmovi prate tragove amazonskih jaguara i šamana koji su svoje duhove prenijeli u njih, a razni šumovi i mistični, halucinantni odjeci ga nose poput povjetarca kroz noćnu džunglu.

Sonična ayahuasca je ovdje na djelu, čija magija odvodi u neke druge, mistične realnosti. Sa svih strana izbijaju udarci i odjeci bubnjeva i plemenskih perkusija, koji te poput flipera odbijaju u određeni, nepoznat pravac - sve dublje i dublje - dok te krupne vibracije basa i razigrane gitare zavode i omamljuju, da se ne možeš više prepoznati. Ovo je izrazito transcendentirani afrobeat, kakav je samo i isključivo mogao nastati posredstvom duba.