Nedavno je Tom Chasteen, čovjek iza projekta Natural Numbers, u jednom intervjuu priznao: 'Shvatio sam da nisam i da nikad neću biti Jamajkanac'. Budući da je upravo to nastojao u svojim prethodnim albumima i projektima (Dub Club) biti, čovjek bi pomislio da je Tom odlučio baciti igračke i rezigniran prestati sa svime. Iako je imao itekako uspjeha sa svojim radom. Ali šipak, spoznaja da nikad neće zvučati poput jamajkanskih soničnih čarobnjaka tipa King Tubby ili Scientist, koji su u tome svemu vidjeli nešto sveto a tako tome i pristupali, za njega je se otvorio čitav novi svijet mogućnosti. Ne opterećen više s premisom da vjerno reproducira taj tipični sound iz sedamdesetih, na novom, drugom po redu albumu od Natural Numbers s naslovom "Field Reality Dub" je konačno pukla brana i do sad kod njega neslućena originalnost je izašla na vidjelo.

U novim trakama je fokus pomjeren na osamdesete s oštrijim tempima kao što je slučaj u "Rub a Dub Attack", koja je strukturirana minimalističkim linijama basa i jakim udarcima bubnjeva. Dok u pozadini bubre synthovi, koji u intervalima eruptiraju na površinu. Razlika spram prvijenca "Natural Numbers in Dub" je i ta da je se Tom Chasteen oprostio od koncepta čisto instrumentalnih aranžmana. Četiri od ovih ukupno deset brojeva su vokalne verzije, gdje mu gostuju Lone Ranger, Ranking Joe, Tony Tuff, Edi Fitzroy i DJ Trinity i koji svojim sudjelovanjem podupiru to ozračje osamdesetih - samo radi ovakvih gostiju vrijedi poslušati album! Tako se u uvodnoj "Walk Free" s Tony Tuff i Trinity rasprostire harmonična i zadimljena atmosfera sa svom zvučnom koreografijom velike rasta himne. Ali Tom se ne ustručava pred ovakvim znamenitim imenima, te njihove vokale slobodno cijepa i efektuira u zvučnoj dub komori. Kao na primjer što je to radio Adrian Sherwood u svojim najboljim danima s Bim Shermanom.

U "Rastaman" se ritmovi sporo šlepaju iza toplih synthova i melodične gitare, a u "Everyman Get His Blessing" se uz razigrani offbeat može čak uvraćati kukovima. No ono što se već u polovini albuma s "National Version" nagovještava s prostranom country gitarom, razotkriva se u svojoj potpunosti u sljedećoj "Dub of Shadows" kada na slušatelja zaskoči teška gitarska distorzija, koja se čini kao himna neke nepoznate ali jebene države - ritam postaje prijeteći, skoro pa opasan, a Chasteenov miks divlji i neobuzdan. Dok "Stars No Moon" s hipnotičnim tribalnim ritmovima uhvata istu onu mističnu atmosferu najboljih komada od African Head Charge. Stari dub/reggae zanesenjak Chasteen ovdje ne samo da je probio granice koje je u prethodnim radovima sam zacrtao, već postaje čak i fucking inovativan! Čitava stvar postaje još bizarnija u sljedećoj "Seven Time Rise", koja na tragu od prije spomenute "Stars No Moon" inkorporira tribalne elemente, ali nadograđena abrazivnom gitarskom distorzijom, još divljijim bubnjanjem, te halucinantnim vokalima i zvukovima.

U preostalim "Adilas" i "Dawn Observation" nastavlja biti krajnje eksperimentalan, pa čak u nekim pogledima i revolucionaran, zagazivši u predjele ambienta, dronea i sličnih marginalnih stilova. Na primjedbu čemu praviti moderne kopije kad već postoje originali, Tom Chasteen na ovom drugom albumu od Natural Numbers odgovara na način koji se po hrabrosti i inovaciji čini baš nekako - jamajkanski.