Dub i hamburgeri
Kad se u jednoj sceni od Pulp Fiction, Tarantinovog kultnog filma iz devedesetih, John Travolta i Samuel L. Jackson šale na račun Europljana i njihovom metričkom sustavu na primjeru Cheeseburgera, duhovito je prikazano kako se tamo u Americi na neke sasvim obične stvari gleda potpuno drugačije. Pa, tako nekako su Europljani i Jamajkanci gledali na razvoj duba i reggaea u Americi - malo s podsmijehom, malo u nedoumici, a malo i sa znatiželjom. Pri tome dub i reggae i tamo imaju dugu povijest - otprilike koliko i u Europi - iako to sve nikad nije steklo stupanj popularnosti kao ovamo.

Wackies
Pa ipak još u ranim sedamdesetim, stanoviti Lloyd Barnes je oformio label Wackies u New Yorku. U njemu su, isto kao i njihove jamajkanske kolege, eksperimentirali s raznom studijskom opremom, producirajući vlastiti prepoznatljiv zvuk labela. Polazilo je se od istog izvornog materijala, istih riddima, ali rezultati su uvijek zvučali nekako drugačije i iz Svemira je se moglo primijetiti ako je nešto dolazilo od Wackiesa. Dok za njih Europljani, predvođeni Britancima, nisu previše marili, za Jamajkance je ovaj label bio ulazna vrata na veliko američko tržište, i ubrzo su popularna imena kao Horace Andy ili Sugar Minot počeli snimati u rečenom studiju i objavljivati pod etiketom Wackies. Pored toga, oko ovog labela je se stvorila autohtona njujorška dub i reggae scena, koja je bila začetnik samostalne američke struje (i u manjom mjeri hip-hopa).

Lo-fi pon de hi-fi
Čemu ova mala ekskurzija u prošlost? Pa da se pojasni kako naš europski metrički "osjećaj za feeling" kod američkog duba i reggaea nailazi na nešto što se čini poznatim, pa ipak često tako različitim. Premda dečki iz Dubbest nemaju nikakvog izravnog spoja sa spomenutim labelom, i kod njih se može uočiti određena tendencija u dubu, taj "lo-fi" zvuk, svojstven američkom dubu. Posebno u tradiciji brooklynskog producenta Don Onea, čiji zaštitni znak su vrlo psihodelični i pustolovni miksevi. No, osim sličnog nagona prema psihodeliji, Dubbest nemaju ni s rečenim producentom ništa zajedničko u tehničkom smislu, već im je mentor i producent ovog drugog po redu albuma Craig Welsh iz 10 Ft. Ganja Plant. Upravo je ova grupa u posljednjim godinama jedna od okosnica reggaea i duba u Americi, poznata po svojim instrumentalnim vintage interpretacijama, po uzoru na Lee Perryeva rana izdanja.

Dub-best
Budući da su članovi od Dubbest tek nedavno završili gimnaziju, još su vrlo mladi, ali i s puno svježih ideja. Potaknuti slušanjem Augustus Pablovog albuma "Ital Dub", što će kasnije opisivati kao ključnim momentom, prešli su od sviranja cover verzija iz ska i punk domene u oblast reggaea i duba. Potpomognuti iskustvom prije spomenutog Welsha, koji ih je usmjerio ka pravom putu i digao cijeli priču na profesionalniji nivo, radnja na ovom novom albumu je se protegla na nekoliko godina.

U međuvremenu su odradili nekolicinu turneja i dijelili binu s velikanima američkog reggaea poput John Brown's Body, Stick Figure ili The Green. Samo po sebi se razumije da su od toga svega profitirali u smislu dijapazona raznih utjecaja, na koje se može nabasati u ovih trinaest traka. A to su prije svega rock, jazz, downtempo i naravno, dub i reggae. Aranžmani su "organični" i vrlo topli, i kao da su sastavljani uz i za utjecaje "dobre biljke", u gotovo ekscesivnim jamajkanskim uvjetima.

Nešto što se ne može drukčije opisati već kao golema ljubav prema Augustus Pablu, se ponajviše očituje u brojevima kao što su kratka "Night Crawler" ili LSD-ovska "Serpent" s mističnom melodikom i snažno vibrirajućim basevima. A sve to zahvaljujući pjevaču i sviraču melodike, Ryanu Thaxteru, koji pored toga potpisuje i keyboard aranžmane. Ono kako su u početku neupućeni opisivali dub, naime kao "psychedelic reggae", ovdje dolazi u svoj snazi toga izraza. Bilo da kao u "Desert Storm" s postepenim usporenjem tempa slušatelja majstorski uvode u sve dublju halucinaciju, ili da kao u posljednjoj i preko devet minuta dugoj "Avoid the Pier/Hot Thursday" koračaju kroz fantazmagorične noise/darkjazz staze - ovi dečki iz Bostona jedu, spavaju, puše i vole psihodeliju u svim njenim formama.

U "Liars Tree", dio I i II, se okreću rock normama po uzoru na američke reggae/rock bendove tipa Pacific Dub, pri čemu se u drugom dijelu ("Liars Tree II") pojavljuje harmonična i egzotična melodika. Dok se "Warm Wind" može opisati kao punokrvni rock komad s pripadajućom gitarskom solažom i bubrećim pasažama keyboarda. Potom se usviravaju u upbeat trake tipa "Tall and Grown" i ritmičnu, pa čak i plesnu "Sit Tight". Produkcija je, uz male iznimke kao u "Warm Wind", skroz naskroz u dub ruhu sa svim potrebnim začinima da bi se uspostavila fina psihodelična i hipnotična atmosfera s daškom sedamdesetih. Prostrani i valoviti keyboard uplivi, levitirajuća melodika i lepršave gitare stvaraju svojevrsni zero-g ugođaj za letenje ali i klizanje po krajolicima mašte.

Dubbest su otvorili novi prozor u američkom reggaeu. Njihova kombinacija improviziranog muziciranja pri čemu zalaze u razne druge žanrovske sfere, te uporaba klasičnih roots postulata i jaka dub-psihodelija, je izrasla u distinktivni stil, koji u budućnosti može biti samo još bolji.